Comments

Rijeka, Croatia — 30 Comments

  1. Elfrida Matuč Mahulja

    2011.

    PROPUH
    možda je
    udarati glavom o zid
    samo alternativa
    gutanju neprobavljivog
    pušenju nepušivog
    pustiti zrak u svoj prostor
    propuh je izrečen sa stilom
    a propuh je loš za zdravlje
    koliko god je za isto dobar zrak
    dobra je vaga bitna u životu
    odvažeš dakle sve zidovesvoje
    odabereš onaj prave boje
    i udariš čelom onako muški
    s nadom da će bol u glavi
    otjerati onu tupu u
    beznadno praznoj
    duši

    VONJ ČOPORA
    hinjena bliskost
    uvjetovana potrebom
    svi na okupu
    mutnih očiju
    i blještavih očnjaka
    zajedno samo
    dijelimo plijen
    uhvaćen u zamku
    lošeg odabira.

    U RITMU TAM-TAMA
    noć odjekuje kroz prve kapi kiše besano
    nudeći premalo opcija za
    ubijanje vremena
    besplatno
    osim
    možemo dijeliti
    sve što imamo u ovom
    trenutku nesna i šupljih pogleda
    u prazno nebo očišćeno od zvijezda
    zadimljeno
    od isparavanja
    toplih tjelesa što dotakoše
    nebesa u ekstazama izazvanim
    akcijama u hramovima suludosti i bezumlja
    možemo
    spajati vremena
    svog postanka mladi
    čineći se starijima i obratno
    možemo pušiti istu cigaretu na
    nekoć popularnu “partizanku” i cugnuti
    onako izluđujući čašu
    usnama još vičnim
    ponekoj ludoriji

    samo da je glazba
    ugodna.

    ELEGIJA SE ČITA S OSMIJEHOM
    za prošlošću
    ne žali
    život je velika porcija
    prilika i neprilika
    u plitkom tanjuru
    iz kojega sam biraš hoćeš
    li jesti
    (što i nije sasvim točno)
    i bar će se jednom poigrati
    s tobom…
    to ti se vjerojatno neće
    svidjeti
    život je elegija o čovjeku
    koji se ne želi poistovjetiti
    s otokom
    i čitaš je s obaveznim
    osmijehom…
    sasvim sam na pučini
    daleko.

    BRUTALNA
    svaki grad
    uzgaja svoju dosadu
    i ljubomorno je čuva
    od znatiželjnih pogleda
    došljaka
    šarene tenisice
    iznošeni model
    šešir ikebana od
    umjetnog cvijeća
    sve više svijeća
    po ulicama i ništa više
    uzet nam je gitare
    na ramena
    krenut nam je
    spasiti grad
    od dosade
    koja ubija
    doslovno
    djecu i odrasle.

    HERBARIJ
    šušte žute stranice pod
    drhtavim prstima
    uvelo cvijeće i lišće koje
    skuplja se godinama
    odaju te ruke
    plašiš se starosti
    (svi je se plaše)
    starost smještaju u rezervate
    u kojima se umire
    naizgled manje sam.

    FANTAZMA (IN GRIN END BLU)

    (Ja domovinu imam;tek u srcu je nosim,S.S. Kranjčević)

    razuzdanost valjuškastih valića dok se s cikom
    zalijeću u žal ne ometa nikoga
    pokoji se galeb ometen u snatrenju trgne ljutito
    pa odleti
    prema pučini… brodski motori zvučna su kulisa
    koja odaje život na plavoj planeti
    gle djevojka se rasteže na oštroj stijeni znajuć’
    da iz mora neki mladić gleda… žudno
    žuti se more suncokreta pod plavim nebom
    usred nepregleda gdje će s večeri zaroniti sunce
    ovdje traje gozba glasnih ptića koji su već
    odavno prozreli sve nakane strašila izniklih u
    zelenom beskraju… lelujaju rijeke sneno
    šepure se šume u daljini… pjevaju djevojke
    u žitu ispod oka zagledavajući visoke muškarce
    o kakva ljepota, tek u srcu je nosim i nemam
    kamo s njome u ovom domu kome su zidovi
    plijesnivi i puni košmara – kakva uvreda za
    moje slike!

    THE GAME
    puno je otvora u mojoj kocki
    ja sam kao mali čovječuljak
    prolazim kroz njene dijelove
    ulazim i izlazim ima me posvuda
    postoji par “checkpointa”
    kojima se uvijek vraćam s istom
    mišlju kako je život samo igra
    i kako ja
    svoju kocku činim živom

    kao crv jabuku

    METABOLIZAM DUHA- SLAVE(N)S
    robovlasnici mašu riječima
    iznad naših pognutih glava
    a njihovi limeni ljubimci
    reže na nas…
    robovi danas više i ne pjevaju
    u poljima i to je veliki problem
    kojega je moguće zamijetiti na
    glazbenoj sceni koja ovdje
    egzistira
    prije spavanja peremo
    bolne noge pune žuljeva
    i rana
    ritualno u tišini
    dugo
    spiremo gorčinu vlastitog
    kukavičluka
    odbacujemo loše misli
    zazivamo svog anđela čuvara
    i onda još dugo tupo buljimo
    u prazno
    pod točkom razno
    netom proteklog dana. /

    Elfrida (rođ. Matuč) Mahulja rođena je petnaestog dana mjeseca svibnja ’67. da bi bila neuklopljiva u život male sredine na otoku. Svejedno je i kao takva opstala i dan danas razmišlja kako bi otoci trebali imati vesla – barem ponekad.
    Život na otoku zna biti vrlo edukativan te je tako Ida naučila da je otok manje otok, nego je čovjek otok, ma što Hemingway mislio o tome…
    Ne znam što bi bilo važno reći u biografiji, a da već negdje nije rečeno i da to ne bude puko ponavljanje činjenica s kojima se volimo pohvaliti. Ako išta vrijedi Idina poezija, hvalit će je neki novi klinci, u valjda, neka bolja vremena… a stihovi će njeni izvirivati s rubova stranica njihovih udžbenika :) – e da, voli se smijati! Elfrida Matuč Mahulja, mislim. ;)

  2. Željka Košarić – Safiris

    NAMASTE

    Namaste…

    Poštujem mjesto u tebi
    U kojem obitavaju Ljubav,Istina i Mir
    Svakoga trena to ponavljam u sebi
    U dušu tad ulazi svjetlosni vir.

    Kapljica jedna, o božanskom zbori
    Nova kaplja pada kao melem na ranu
    Neka nova čini se, kao da romori
    Nudeći mi Svjetlost kao duševnu hranu.

    U tom trenu sve izgleda apsolutno lako
    Kao da je koprena dignuta sa čela
    Pitam sebe: zašto nije svakog časa tako?
    Odgovor već slutim:sama si to htjela!

    U zemaljskome svijetu, blagoslov nas čeka
    Sklopljeni dlanovi tek maleni su dio
    Izgovorena riječ Namaste – svjetlosna je rijeka
    Koju čovjek današnjice još nije usvojio.

    Namaste…

    Poštujem mjesto u tebi
    U kojem obitavaju Ljubav,Istina i Mir
    Svakoga trena to ponavljam u sebi
    U dušu tad ulazi svjetlosni vir.

    NETKO POSTOJI

    Netko postoji

    Nevidljiv očima mojim

    Tko oduvijek čuvao je mene

    Koga nazvala sam Anđelom svojim

    I kad tužne misli

    Rojile su se poput pčela

    I kad govorila sam

    Ono

    Što u srcu svome osjećati nisam htjela

    Pa i tada

    Kada, okretala sam pogled

    Od svjetlosti ka tami

    I u tome trenu

    Netko

    Ljubavlju svojom, ljubav moju brani.

    Netko postoji

    Nevidljiv očima mojim

    Tko oduvijek čuvao je mene

    Što vidljiv je samo Njemu

    Što prati me kroz život moj

    Kao što tijelo ima svoju sjenu

    Taj Netko

    Što prati me

    Dok moj vrtuljak, životni se vrti

    Što govori mi da postoji

    Život nakon smrti

    Jer da nije tako

    Zar bih mogla čuti

    Riječi s Neba, baš ovako lako

    Netko, tko uvijek je tu za mene

    Vidljiv samo srcu mome

    A nevidljiv očima mojim

    Što poručuje mi

    Da prepreke na svom putu

    Neka se ne bojim

    Jer da ćemo

    Sve to, zajedno mi proći

    I da svakog na svom putu

    Netko čeka

    Tko će mu pomoći

    Netko postoji

    Nevidljiv očima mojim

    Tko zauvijek čuvati će mene

    Kao što čuvao je i do sada.

    Da ga vidim

    Potrebno je naći mjesto

    U svom srcu

    Gdje nalazi se

    Ljubav, Mir i Nada!

    U BOŽJE IME

    U Božje ime ratovi se vode

    U Božje ime vojske zemljom hode

    U Božje ime prolijevaju se krv i znoj

    U Božje ime ruši se mir

    Ruši se ljubav

    Svijet se čini kao da nije tvoj.

    Kažu da je volja božja uzet’ mač u ruke

    Kažu da je blagoslovljeno neprijatelja

    staviti na muke,

    Jer u Božje ime dozvoljeno je baš sve,

    Zašto nitko ne posluša

    Glas savjesti svoje

    Jer odgovor tada na sve bit’ će NE!

    NE kad mržnja gospodari srcem svim!

    NE kad ljubav nema veze s tim!

    NE kad ratom sporovi se vode!

    NE kad majke odbacuju djecu koju rode!

    NE kad laž se govori, a istina zaboravlja!

    NE kad napušta se život u cvijetu mladosti i zdravlja!

    NE kad tuga umjesto radosti vlada!

    NE kad ljutnjom ispune se dani!

    NE kad zaboravite Božju Dušu

    I osjećate da ste sami!

    NE kad drugom ljudskom biću želiš samo zlo!

    NE poželi mržnju drugom, jer, vratit’ će ti se to!

    NE kad pokajanje na ustima samo nosiš!

    NE kad ljubav ne poklanjaš, već za nju samo prosiš!

    NE kad umirućem odbiješ pružit’ čašu vode!

    NE kad zaboravljaš roditelju svome ići u pohode!

    NE kad ogovaraš, a u duši zavist sviće!

    NE kad ljudi pričaju lažne priče!

    NE kad osvetom ispunjavaju život svoj,

    A duše ljudske tad na vatru sliče!

    NE kad djetetu oružje u ruke se daje!

    NE kad u dušama borba traje i traje!

    Jer u Božje ime o ljubavi treba da piše,

    Jer u Božje ime radost treba da se širi!

    Duša s dušom da se miri,

    I tek tada grijeh će da se briše!

    Kad umjesto mržnje, ljubav isijava,

    Kad umjesto laži istinitost vlada

    Tko u Božje ime može rat da vodi?

    Kada svjetlost jednom dom vaš pohodi,

    Svakoj duši jasno bit će,

    U Božje ime, voditi se mogu,

    Samo ljubavne priče!

    ODJEĆA ZA DUŠU

    Svako veće, svakog jutra igra se nastavlja
    Iznova i neprestano tijelo se obnavlja
    Vodom ispiremo nečistoću svi sa kože
    I ne mogu ne upitat’ ponovno te Bože ;

    Koju odjeću da odjenem danas svojoj Duši?
    Jer kad gledam dnevne vijesti , moj se svijet ruši
    Kao da bi crna boja bila ponajbolji prizor
    Zar je stvarnost sve što nudi radio i televizor

    Potiho … unutar mene , šapuće mi tihi glas ;
    U Odjeći Ljubavi ti potraži svoj spas,
    U što ćeš da odjeneš Dušu, ti odijevaš i tijelo
    Odjeća su ; tvoja Misao … tvoj Govor … tvoje Djelo.

    Misao je kao voda kojom osvježavaš otežalu kosu
    Nalik je na kapljicu , na srebrnu , jutarnju rosu
    U bistrini odražava svu mudrost svijeta
    Ishlapiti na suncu može ili pomoć cvjetiću da cvijeta .

    Govor ljudski kao ton je s anđeoske strune
    Utješiti Dušu može kao klupko tople vune
    I ranjavati srce ,izbosti ga tvrdim mačem
    Uništiti prijateljstvo , natopiti oko plačem.

    Što je Misao ako izrečena nikada nije
    Što je Govor ako laž se iza riječi krije
    Odjeća za Dušu satkana je i od naših Djela
    Ukras ili štit od srama kad pokriva naša tijela .

    Svako veće, svakog jutra igra se nastavlja
    Iznova i neprestano tijelo se obnavlja
    Pokrivamo golotinju jer sram nam je usađen
    A što vrijedi pusti hram od zlata
    Ako Ljubavlju on nije izgrađen …

    GRAĐANIN SVIJETA

    Moja domovina je Univerzum cijeli
    Granice ne postoje, različitost me veseli,
    Gdje svaki atom u Svjetlosti cvijeta
    Sretna sam u duši Građanina Svijeta.

    Putujem prostranstvom, galaksije me vole,
    Ne poznajem oružje,ovdje nema kontrole
    Koja stavlja biljeg na putnikovu dušu,
    Svi vjetrovi me grle, iz smjerova svih pušu.

    Kazuju o Vrijednostima koje duša krije
    To kapi su Izvorske iz kojih srce pije
    Kad čovjek je okružen patnjom ili strahom
    I vjeruje da konačnost je okrunjena prahom.

    Tad Građanin Svijeta na put dalek kreće
    I slične duše pri tome susreće
    Jer slično se sličnim uvijek privlači
    Pri tome se bude usnuli Spavači.

    Koji ljudskost dijele na bijelo ili crno
    Rukama odašiljaju puščano zrno
    Preko neke izmišljene granične crte
    Riječi tu ne vrijede, riječi su škrte.

    Tek silom pokazuju tko „pravedna“ je strana
    U rukama tko drži moć,a sloboda je hrana
    Kojom gladne duše na mamac svoj vežu
    Kao riblje jato, hvataju u gustu mrežu.

    Vjekovima sve je isto, granice snaže
    Kidaju se, rađaju se, postavljaju straže
    Bijelo, crno,tvoje, moje…ili , sve je naše!
    Uzvici se svijetom šire, kako kome, u taj čas paše.

    Moja Duša sve promatra, glumci se smjenjuju
    Tek uspavani uspavane u igrokazu zamjenjuju
    Pa mi Svemir šalje krila, bezgranično snažna
    Kojima poletjeti ću s pozornice što je lažna.

    Tad ugledam Univerzum, Domovina to je moja!
    Bezgranično On pulsira u tisuću boja
    I sve sljubljene su, a svaka je cjelina
    Ovako udružene ,sve izgleda k’o bjelina.

    Da, moja Domovina je Univerzum cijeli
    Granice ne postoje, Različitost me veseli,
    Gdje svaki atom u Svjetlosti cvijeta
    Sretna sam u duši Građanina Svijeta.

    MIR SVIM BIĆIMA

    Kada pitali bi prelijepu planetu
    U Galaksiji Mliječnoj što kroz svemir jezdi,
    Koje riječi rekla bi ponajmanjem cvijetu,
    Ili ptici plavetnoj što u krošnjama se gnijezdi?

    Koje bi to misli uputila ljudskom biću,
    Životinjskom, kristalnome ili biljnome svijetu,
    Kakvu bi bajkovitu ispričala priču
    O paperjastoj golubici i slobodnome letu?

    Što pjevala bi rijekama, jezerima i moru,
    Kad milozvučnim tonom šaputala bi stih
    Koji ljubio bi i planinu i goru,
    Kojim bi to riječima grlila sve njih?

    Ili… sve nas…

    Čovječanstvo zemaljsko – zvjezdanog korijenja,
    Koje u zaboravu i po duši gazi,
    U potrazi prepunoj materijalnog znamenja
    Domaćina svoga niti ne opazi.

    Možda dijelila bi blagoslove svoje
    Svjež zrak, čvrsto tlo, riječni izvor pitki
    Kišne kapi, sunčev trag, sve dugine boje,
    Lahor mek, bure dodir, snažan i britki.

    Ili bi šapatom što srcu je čitljiv
    Dotaknula nutrinu tek izronjenim pićima
    Uputila pogled, mio, ljubopitljiv,
    I Tišinom izrekla : Mir svim bićima!

    BUDI PROMJENA!

    Kakve su ti misli,
    Kojom ih bojom bojiš?
    Biraš li riječi,
    Il’ ih sumanuto prostorom raznosiš?
    Kakav je kroj kojim dan svoj krojiš
    Kakva su dijela kojima se ti ponosiš?

    Dok za mirom vapi cijela planeta
    Zašto nemir svoj, da raznosimo dalje?
    Kad je rukom našom, već počinjena šteta,
    Na tren ja promjena ću biti
    Kojom srce moje, svoju Svjetlost šalje.

    Promjena sam…

    Utihnuta misao…
    Kad bijesna rulja svijetom hodi.
    Neizrečena riječ…
    Kad sve se samo na vrijeđanje svodi.
    Udah… izdah… svjesna mijena…
    Podatna k’o pamuk, čvrsta kao stijena.
    Osmijeh…
    Ponajljepši dio odjeće moje.
    Zagrljaja bezbroj…
    Topli, ljudski, ili oni, svjetlosne boje.
    Smirenost…
    Na životnome autoputu smjerokaz primjećujem.
    Vjera…
    Sve dešava se s razlogom, dušom zamjećujem.
    Prihvaćanje…
    Kroz Tebe čovječe, moja duša spoznaje!
    Zajedništvo…
    Jedini je put kojim prijatelj se prepoznaje.
    Mir…
    Ako nemam ga u sebi, što da širim dalje?
    Ljubav…
    Valovi energije koje Svemir svima šalje.
    Slobodna volja…
    Početni impuls kozmičkoga slijeda
    Alfa i omega, unutarnjeg reda.

    Promjena sam…

    Dok za mirom vapi cijela planeta
    Zašto nemir svoj, da raznosimo dalje?
    Kad je rukom našom, već počinjena šteta,
    Na tren ja promjena ću biti
    Kojom srce moje, svoju Svjetlost šalje.

    DIJETE PRIRODE

    Udišem svjetlost
    Polako … sve sporije …i tiše ,
    Nemarno odbacujem odjeću sa sebe
    Opijam se bojama sve više i više ,
    Darujući kožu hladnoći , neka trne, neka zebe
    Leptire dozivam nek’ odjeću mi kroje
    Bubamare i lišće povezujem u vijenac
    Rasplićem pa sakupljam uvojke svoje
    Koje umio je jutarnji rosni zdenac .
    Dijete sam Prirode
    Njezin vjerni podanik i svjetlosni ratnik
    U pijesku pronalazim kristaliće mira
    Ostavljam drugoj duši ukopani zlatnik .
    Kad pogledam u nebo
    Jutarnje il’ zvjezdano, noćno
    Osjećam se slobodno
    Prirodno i moćno .
    Tada
    Udišem Svjetlost
    Polako , sve sporije
    I tiše ,
    A Priroda u meni ,
    Iznova
    I iznova stihove piše .

    SANJALICA BUDNA

    Mekano, tiho otkucava sat
    Modra je svjetlost prekrila svijet
    Nestao u daljini je koraka bat
    Uplovio u san, i kamen i cvijet …

    Nježne su strune pustile glas
    Melodija ispunjava sad svaku dušu
    Pristigao je ovaj bezvremeni čas
    Kad srce zaboravlja na samotnu sušu …

    Stapaju se zvjezdane svjetlucave kapi
    Za njima se slijeva vodeni vir
    Svjetlost povremeno kao da hlapi
    I sve čini se, to prirode je hir …

    Ali na proplanku Biće jedno stoji
    Pogledom prati nebeski svod
    Kao da iskričave planete sad broji
    Ili očekuje svemirski brod …

    Mislima doziva budućnost svoju
    Mašta joj oblikuje događaje nove
    A Svemir se smiješi tom nestašnome kroju
    Jer bezbrojne su duše, poput duše ove …

    Sanjalice budne, što lutaju po svijetu
    Riječima i kistom oslikavaju dušu svoju
    Nalikuju mjesečevom zaljubljenom cvijetu
    Ponoćne zrake kad skupljaju u roju …

    Mekano, tiho otkucava sat
    Modra je svjetlost prekrila svijet
    Nestao u daljini je koraka bat
    Uplovio u san, i kamen i cvijet …

    UNUTARNJI NEMIR

    Moje je Svjetlo
    Moja je i Tama
    Isprepliću se obje strane, nitima se vežu,
    Čas prevladava jedna, čas suprotna joj strana,
    Misli šire pepeljasta krila
    Kroz prostor i vrijeme, do beskraja sežu.

    Galopom se propinje taj nemir u meni
    Kao podivljali Pegaz poletio bi rado
    Kopitima udara po čađavoj stijeni
    Bukom traži buku, podivljalo stado.

    Nudi svoju snagu, vjetropirast to je zov,
    Gdje svjetlost je magličasta kao oblak sneni
    Požuruje nestrpljivost, poziva na lov,
    Budi nešto buntovno u ratnici-ženi.

    Mir se tada čini kao daleka oaza
    Jer duša je poželjela iskusiti stanje novo
    Strmovita je i pustinjska kamenita staza
    Do nutrine dopire tek poneko slovo.

    Moje je Svjetlo
    Moja je i Tama
    Isprepliću se obje strane
    I kad misli nemirom se pletu
    Ponekad popusti davno sagrađena brana
    Tad Duša se prepušta slobodnome letu.

    Željka Košarić – Safiris /, rođena je 13.03.1967. godine u Zagrebu. Po zanimanju stručna prvostupnica (baccalaurea med.tech.) sestrinstva, obiteljski aromaterapeut i aromamaser. Tijekom odrastanja postaje svjesna unutarnjeg svijeta, koji se nakon Reiki inicijacije 1998.godine, živopisno pretočio u stihove. Kroz poeziju otkriva svoj unutarnji svemir, ispunjen duhovnim vodičima, anđelima, energijom samoiscjeljivanja, iscjeljivanja čovjeka i planeta Zemlje.
    Objavila je zbirku pjesama Zvjezdani šapat Duše (2009), te su joj pjesme i priče objavljivane u Zbirci poezije Erato ’04, Webstilus Zbornik(2010), Priče iz knjižnice-“Pod starim krovom knjižnice“(2011)

    Blog Zvjezdani šapat Duše nalazi se na adresi

    http://safiris.blog.hr/

  3. Anto Zirdum

    MOGU LI PJESNICI PROMIJENITI SVIJET

    pitanje je (pre)važno
    mogu li pjesnici
    sa svojim pjesmama
    promijeniti svijet

    floskule su razne

    jedna krije paradoks
    da pjesnici uljepšavaju
    a nikako ne mijenjaju svijet
    no, zar našminkan, naštimovan
    harmoniziran svim i svačim
    i na sve strane destruiran svijet
    bilo ovdje (lokalno) bilo svugdje
    nije samim tim
    već i promijenjen nabolje

    (naravno, ako pjesnici nemaju ambicije
    postati političari ili generali
    jer pred slasti vlasti sve
    ljepote potonu na dno
    povuku se u mulj najdubljeg bunara)

    Anto Zirdum, 1956. Derventa, živi u Vitezu, radi u Travniku, Ped- fak. završio u Rijeci
    objavio 14 knjiga proze (više romana) priredio dva zbornika poezije i sad ovih dana objavljuje svoju prvu zbirku poezije…. /

  4. Antun Domazet

    PRVA PJESMA IVANA K. IZ MALOLJETNIČKOG ZATVORA

    sjećam se kao sad trenutka kad me očuh prvi puta prebio
    bilo mi je svega par godina
    nakon toga to je postala rutina
    svaki puta kad bi se pijan vratio kući
    ni mama nije bolje prolazila da ne bi bilo zabune
    sa 10 mi je razbio bocu pive od glavu
    da se učim, rekao je, na ono što me u životu čeka jer sam kopile
    do 14-te imao sam više ožiljaka nego godina
    kad je mama umrla od posljedica jedne popodnevne zlovolje
    takozvane razbibrige pijanog mi očuha
    koju je liječio šakama
    dežurni sudac je ustanovio da je to bila nesreća
    a ono jedino dobro i djetinje u meni
    što mi je do tih godina preostalo
    s njom je otišlo
    u nepovrat
    pobjegao sam od kuće iste večeri
    s plastičnom vrećicom u rukama
    i nisam se vraćao narednih par godina
    a onda sam, ničim izazvan, jednog proljetnog dana banuo
    na svoj stari prag
    očuh je imao novu žrtvu koju je pronašao u jednoj ženi srednjih godina
    i kao svaki psihopat koji je uz to i kukavica
    odabirao je uvijek slabije žrtve
    a s jačima od sebe je bio miran kao bubica
    sjeo sam za stol s njim
    popili smo rakiju
    i neko vrijeme šutjeli
    upitao sam ga- tko ti je ova, i nju zlostavljaš?
    nakon čega mi je opalio šamar
    u idućih desetak minuta polomio sam mu
    sve važnije kosti u tijelu
    žena s masnicom starom nekoliko dana je urlikala : ubi poštena čovjeka!
    a ja sam se pred njim igrao svojim starim autićima
    i mirno sačekao da dođe policija

    TA DIVNA SPLITSKA NOĆ

    Hodao je neko vrijeme iza nje
    Na udaljenosti kao svaki drugi slučajni prolaznik
    Kojem nije stran bonton
    Potom se s par krupnih koraka stvorio dovoljno blizu
    Da osjeti dim cigarete i lagane neugode
    (možda mu se žuri)
    Okrenula je glavu da ga propusti kroz usku kaletu
    Ruka je poletjela kroz mrak, čisti blitzkrieg
    Riječi su ostale nijeme iza debelih prstiju nad ustima
    Samo mumljanje i sve kraći udisaji koji paraju ustajali zrak
    Prislonio joj je lice zidu, zaprijetio, zadigao haljinu i penetrirao
    Krv je tekla mjesto sluzi
    Niz ukočene noge, mravi su ostali zgroženi
    Ostavio je u njoj nešto sperme
    I otrčao u mrak iz kojeg nije ni izašao
    Ostala je skamenjena
    „Eto kurvi kad provocira“ podrugljivo je rekla neka gospođa
    S prozora prije nego ga je zatvorila
    Pala je, slila se niz zid
    I zaplakala nad opustošenim tijelom
    „Ajde, ajde, ništa se nije dogodilo…neš` ti…“ objasnili su joj kasnije u policiji
    Dažbog je bio zadovoljan viđenim

    MRTVOM KOMANDANTU ZA OPROŠTAJ

    Žao mi je Che, ali moraš umrijeti
    To je jedan od načina da ti pristojno kažem:
    Odjebi!
    Pucao si sam u svoju glavu mojim riječima
    Pucajući u stotine drugih
    Kao zadnja kukavica
    Ne mogu vjerovati da si mogao vjerovati
    Kako na to imaš prava i razloga
    Bio si dio puta kojeg sam prošao i ostavio za sobom
    U evoluciji u Čovjeka
    I okrvavio si taj put
    Kojim ćemo jednom ipak proći
    Bez tebe
    Bez suza i leševa
    I naše zastave neće nosit ordenja od lubanja
    I naša vojska neće nositi oružja
    I naše giljotine biti će samo giljotine razuma
    Žao mi je Che, ali ni ti nisi drugačiji
    Od svih ostalih genocidnih pičaka
    Čija djela služe kao opomena
    Ispisana sitnim slovima
    U povijesnim knjigama poraženih naroda
    Činjenica da si dopustio da te porazi statistika
    Je neumoljiva
    Zbogom Che
    Proklela te tvoja revolucija
    Tako da si sada tek dobar izvor zarade
    Svim vrlim kapitalistima
    Služeći im kao klaun i modna ikona
    Jebiga Che, zasrao si
    Lijepim crnu traku na rub tvoga postera
    Od 3 dolara
    (toliko košta propala revolucija)
    I ma što god pričao o tebi onaj šupak Sartre
    Sada si tek pepeo otporan na sjećanje
    Želim ti milostive crve i brz zaborav
    Zbogom Che
    Zemlja te bezrukog progutala

    Antun Domazet
    Rođen u Splitu 30.06.
    Student građevinskog fakulteta.
    Objavljivao na internet časopisima i portalima (Balkanski književni glasnik, Bundolo, CIP-Pisaća Mašina, Prozaonline, Poezin, Pseudo Zveket, Splitski Portal, Kišobran, Tragovi), u zbornicima (Rukopisi 32, Garavi sokak 2009. i 2010. godine, THE BEST OF KIŠOBRAN 3, Moj omiljeni haiku stih), dnevnim novinama (Slobodna Dalmacija), časopisima (Poezija, Avangrad, The Split Mind), i po vratima javnih zahoda. Jedan sam od urednika časopisa za književnost i kulturu Filozofskog fakulteta u Splitu „The Split Mind“, i član redakcije „Peseudo Zveketa“. Kao član žirija uređivao sam zbornik poezije „Između redaka“ 2011. godine. Trenutno radim na svojoj prvoj knjizi pjesama i kratkih priča koja se nekontrolirano povećava iz dana u dana i odbija ući u okvire korica.
    antundomazet@gmail.com
    Vranjički put 33, 21000 Split, Hrvatska
    +385 92 101 6154
    /

  5. Ivana Maksić

    POSTAJANJE SOBOM

    izigrana ludost
    sprečena u nevreme

    upucan dakle posramljen i slomljenog koplja

    kada je prišla nečija kćer
    da rekao je on i pao na leđa jer su ga već ustrelili

    učio slova ispostavljao reči
    seo na tron nokšir prevrnuto deblo krmu
    vladao svetom ali ne i sobom

    tražio reči
    njegova majka je krvarila iza gvozdene zavese

    to je bilo začudno izlečenje
    neizgovorljivo

    Ivana Maksić,
    rođena 1984. Diplomirala i masterirala na odseku na anglistiku Filozofskog fakulteta u Novom Sadu (književno usmerenje). Bavi se prevodilaštvom i esejistikom. Piše poeziju i kratku prozu (priče i crtice). Objavljuje u periodici i zbornicima.
    /

  6. Andreja Hlupić

    NE BI TO TREBALO BITI TAKO TEŠKO

    Otići van i plesati
    Prepoznati pjesmu, uključiti ritam
    I zaboraviti vrtjeti misli
    Ne bi to trebalo biti tako teško
    Biti u Londonu, Lisabonu i New Yorku
    I plesati
    To su metropole
    Zaboraviti vrtjeti misli
    Zaboraviti vrtjeti tebe
    I nas.
    To zaista ne bi trebalo biti tako teško
    A ipak vraški je.
    Ti ni ne znaš kolike si sve gradove posjetio
    Putujući sa mnom
    Plešući s mojim mislima

    ONA, FINA

    Mrzi stajati u redu ( u Fini)
    Mrzi izrast sijedi na
    Svojoj ,450knsvakimjesec
    Zlatnoj kosi
    Ala Dijana Čuljak
    Mrzi što stari
    Dok gloda nepristojno
    Batak i puši
    Davidoff cigarete
    Razmišlja kako ona
    Dipl.Ing.arh.
    Nije projektirala ni
    a)vrtić
    b)obiteljsku kuću
    c)crkvu
    (Ni sebi ni drugima)
    52 su joj godine i živi s mamom.
    Mrzi stajati u redu.
    U Fini.

    HDZovska mesnica Fiolić

    Njezina baka je sa 19 godina
    Došla živjeti u Zagreb
    Drniš- Zagreb
    One way
    Voljela ga je.
    One way love.
    On je volio meso
    Both ways.
    Mesnato životinjsko meso.
    Mlado ljudsko meso.
    Krmenadle
    Mljeveno, but
    Potkoljenice
    Baka je voljela dedu
    Deda je volio meso
    Baka je 1953.
    Ponosno ušla prvi put
    Kod mesara koji
    Ju je odmjerio
    I prstom uperio u njoj
    Najcrveniji komad mesa
    I ljubazno reklo:
    Može ovaj?
    Znala je tad da je ona veganka
    Koja je pristala na suludi KOMPROmiss

    MOŽEŠ I ZAKOPČANA DO GRLA ZAVODITI
    Jedna je nosila uske haljine
    Boje pijeska
    I sjedala na motor Jurice Pađena
    U parku se ljubila s Mirkom Fodorom
    Koji je tada imao kosu

    Jedna je nosila košulje iz Maksa
    Imala dugu plavu kosu
    Studirala jugoslavistiku i filozofiju
    I voljela samo jednog
    Koji je vozio čak dva automobila

    Ona je navodno bila najljepša
    Kose boje Pipi Duge Čarape
    Prosio ju je jedan koji sad živi
    U Parizu i nema jedan prst

    Prva je solo, živi u Londonu
    Krade testere parfema u Selfriges
    Druga je moja mama
    Treća je stara i boji se smrti, a rodila je prve dvije
    Poanta je i da zakočana do grla možeš zavoditi

    OD KAD TI PIŠEŠ PJESME?
    Shvatila si da je to jedina
    Književna forma koju bez problema
    Možeš završiti
    Nemaš živaca raditi nakit
    I prodavati ga preko facebooka

    Lova je prolazna energija
    A pjesme su jedino što on čita
    Pametna Max Mara obožavateljica
    Izdaje zbirku pjesama jer
    Želi zaraditi za čarape
    I osvojiti jebivjetra sa književne
    Pif subotnje scene

    DAN KAD JE IRENA VRKLJAN SLAVILA ROĐENDAN

    Ti si slavio rođendan
    Irena je slavila rođendan
    Niti si ti znao za njezin
    Niti ona za tvoj
    Znali ste oboje da je to
    Rođendan Republike
    Koje više nema
    Kao ni Irenine mladosti
    I tvoje lucidnosti
    Irena je ostarjela
    Ti si narkomanio
    U ovom suludom
    Rođendanskom slavlju
    Samo je Juga dobro prošla
    Jer je propala
    Na vrijeme

    ZAŠTO SE NE MOŽEMO

    Kao svaka prosječna obitelj
    Veseliti novoj majonezi s čilijem?
    Sjedimo u restoranu
    I prije nego dođe konobar
    Odlazimo jer smo se posvađali
    Svatko tiho odlazi na svoju tramvajsku
    Jer nije se pristojno derati po ulici
    Nismo mi takva obitelj
    Kasnije, svatko u mraku svoje sobe
    Uspavljuje migrenu i muči bespotrebno
    Popodne koje je moglo biti veselo
    U restoranima ionako nema nove majoneze
    Sa čilijem
    Sretni smo samo tih ljetnih par dana
    Kada u Zagorju oko nas nema
    Ni normi
    Ni restorana
    Ni drugih ljudi
    Samo kruh, sir, vino i naš prirodni smijeh.

    POKUŠAT ĆE TE NAUČITI VOLJETI
    Nije to vožnja bicikla
    Nije to nešto strašno
    Ne možeš pasti
    Ne možeš slomiti kuk
    Baka, pokušat ću te naučiti voljeti
    Zagrli me tako da me ne boli
    Prepusti se, čvrsto stisni, no ne silovito
    Opusti se.
    Hajmo zajedno gledati slike Laure i Maria
    Gledaj kako putuju
    Oni su te jako voljeli
    Baka, pokušat ću te naučiti voljeti
    Kako se voli
    Kako bi ti mogla voljeti nas
    Kako da mi zavolimo tebe
    Nasmiješi se, stisni, ali ne silovito.
    Hajmo jesti tjesteninu s paprikom i smijati se.
    Znam da te volim jer si me naučila
    Plivati u moru
    Jer sam se s tobom to isto ljeto
    Oslobodila straha od pasa.
    Volim te. Pokušaj me voljeti.
    Nije strašno. Nije ni kasno.
    Zažmiri.

    Ti si poznati dizajner, karijerist, kreativac, jebivjetar

    Voliš jednostavnu hranu bez začina
    Ne podnosiš pacanje mesa ni ružmarin
    Znaš nazive svih albuma Yello grupe
    Radiš od 8 do 4
    Voziš i slušaš.
    Žene te vole jer im ne dopuštaš drugačije
    Silovit si, svoj, siguran, sam.
    Kupio si psa, napravio kuću, i sve bi dao da si
    Manje sjeban
    I da ne moraš varati svoju curu
    Ona je novozagrebačka izgubljenica u potrazi za nekim
    Kome će biti više stalo
    Zna ona da ju varaš
    No još malo troši vrijeme s tobom
    Jer žena, loveći jednog muškaraca, najčešće naleti na drugog.

    NISMO SE VIŠE NIKAD SRELI

    Oprosti, zacrvenit ću se.
    Oprosti, nadam se da će to biti nezamjetno.
    Oprosti, ma znam da si sretan s njom.
    To je bio slip. Svima se desi. Svima se omakne.
    Znaš odavno da je nevjera kao kiša.
    Prirodna pojava.
    Oprosti, meni je bilo baš srednjoškolski nevino.
    Oprosti, poljubila bih te još jednom iako je ona u
    Dnevnoj sobi.
    Slatka je i kreativna. Voljet će te predano i opušteno.
    Dobar odabir.
    Oprosti. Fleeting love.

    30 GODINA
    Tek nakon mjesec dana
    Osjet ćete prvi strah
    Lagano probadanje u prsima
    Naizgled, sve je isto
    3 banke, horoskopska sreća?
    Nemam je.
    Nemam ljubav, posao, zdravlje
    Mjeseca dana prije i mjesec dana poslije
    Bit će kristalno jasno
    Da je sad vrijeme za odluku
    Prepustiti se masi
    Ili živjeti po svome?

    Dok naše društvo veselo peče patku
    Napunjenu porilukom, narančama
    Premazanu medom i napunjenu krumpirom
    Gledamo Bluberry nights (forever)
    I poželimo da ta opuštena nedjelja traje i traje
    Jedemo slatkiše, smijemo se,
    Hrana je uvijek fina jer je osim sastojcima
    Nafilamo ljubavlju, brižnošću, nježnošću
    Svime onim čega smo zapravo sami gladi
    Pojedemo sve i radimo planove za nove
    Ručkove, filmove, putovanja, pobjede.
    Dok naše društvo nedjeljom veselo peče patku
    Ne postoji niti jedna briga na svijetu.

    Fina familija
    Volim nekako taj Dan mrtvih
    Idemo nekamo zajedno
    Stojimo na Trgu, dok neki idu preko reda
    Stanu pored nas
    I postaju dio naše obitelji
    Koračamo uređeni, komentiramo prezimena, cvijeće na grobovima
    Spomenici su grizodušje, ne sjećanje
    Ne možeš generalizirati, majka filozofkinja kaže
    Čudimo se
    Srećemo ljude, smijemo se
    Komentiraju kako smo brat i ja odrasli, lijepi
    Ponosni su.
    Valjda su ponosni.
    Valjda su ponosni starci.
    Nikad ništa ne kažu.
    Obično se na povratku, već kod Kaptola posvađamo
    I svatko ode na svoju stranu
    Svejedno, nadam se da ćemo uvijek ići zajedno
    I da će nekad reći da su ponosni

    Pije praksitene i kad igra društene igre
    Nije diplomirala
    Nema frajera
    Nema auto
    Niti stalni posao
    Ima disleksiju i često piše pjesme
    Pije praksitene
    I dok igra društvene igre
    Trivial, pictionary, scrabble
    Perfekcionist. Tuzni perfekcionist
    Traži neki smisao, a u međuvremenu mašta
    Da radi kao prodavačica u Lucy in Disguise
    Na Covent Gardenu i prodaje vintage odjeću
    Koju su pomno odabrale Lily Allen i njena šveca
    Pije praksitene dok igra društevene igre
    Pa čak i kad igra squash na wii-u
    Sluša Lily Allen Fuck you
    I pobjeđuje.
    Vidno ošamućena.

    Dok nas je jednom Slavenka Drakulić

    Slučajno trkula autom u Motovunu
    Nismo ni sanjali da ćemo pisati scenarij
    U kojem ćemo spominjati njenog bivšeg muža
    I slati mu mail u kojem ga molimo da objavimo
    Njegov poster u filmu
    Nazdravljaju likovi njihovoj ljubavi
    Za koju ni ne znamo kakva je bila
    Srećem Rujanu u Jabuci i mislim si kako me njen Darkroom
    Jednom potaknuo na pisanje
    Dok maštamo o filmskoj premijeri
    U prozaičnoj zemlji
    Dobro je da nas je tad skoro trknula.
    Realnost nas je na vrijeme podsjetila
    Da nas ne može trnuti baš bilo tko

    NAŠ SUŽIVOT
    Njega ne zanima što ja radim
    Mene ne zanima što on radi
    Voljela bih da pročita moje scenarije
    Volio bi da poslušam snimke njegovih koncerata
    On je disleksičan
    Ja sam gluha
    Drugi čitaju moje scenarije
    Druge slušaju snimke njegovih koncerata
    Mi živimo zajedno
    Sretni smo svako za sebe
    I zapravo ništa ne može narušiti taj sklad
    Gdje nema očekivanja, suza, lupanja vratima, pogleda
    Nema niti kruha u ladici
    On me poznaje dovoljno dobro da me pusti da stvaram
    I pita obazrivo smeta li mi ta klasika koja uvijek svira i popunjava tišinu
    Mogli bismo ovako do penzije

    JEDAN POSLOVNI SASTANAK

    Dok sjedim na poslovnom ručku,
    Poslovni partner mi priznaje kako ima ljubavnicu
    Poslovnu ljubavnicu naravno.
    Naručujem gin jer ne podnosim nevjeru u braku
    Poslovni partner je bijesan jer je poslovni muž
    Poslovne partnerice upao u ured
    I razbio Mac
    Naručujem gin jer ne podnosim razbijanje Mac-a
    I tako vidno pijana u 14.30
    Sjedim u Jankomiru i razmisljam
    Zasto sam ja uopće poslovna žena
    Kad sam htjela biti učiteljica od prvog do četvrtog
    Moja bi klinka sigurno išla u tvoj razred
    Kaže, nimalo poslovno, poslovni parter
    I stavi mi ruku na koljeno

    NASLJEDSTVO

    12o kvadrata u Bakančevoj
    3 garaže na Langiću
    1000 metara kvadratnih u Šestinama
    Migrena
    Sklonost debljaju i latentni alkoholizam
    Plave oči, celulit i dlake samo na jednoj nozi
    Usamljenost i frigidnost
    Sposobnost uništavanja svakog iole solidnog odnosa
    Mijenjam stan za malo ljubavi i topline
    I sve garaže za jedno jednostavno, američko Volim te
    Ajde, molim te napiši veselu pjesmu
    Filmovi koje gledaš su tužni i mučni
    Poslije satima plačeš nad sudbinama Rumunjki i njihove nerođene djece
    Ajde molim te, napiši veselu pjesemu
    Slušaš Nicka Cavea do iznenoglosti
    I onda se čudiš kako nema normalnih ljubavi
    U juhu umjesto soli, puštaš suze da ti teku
    Ajde molim te, napiši veselu pjesmu
    Ti si plakala na Gabinu Pamtim samo sretne dana
    Na početku vaše veze jer si više suosjećala sa potencijalnom tugom
    Nego uživala u poljupcima kojima te obasipao
    Ajde molim te napiši veselu pjesmu
    Istraživanja su pokazala da ljudima u prosjeku trebaju 3 mjeseca
    Da se naviknu na dobitak na lotu, povišicu, novi auto
    Otprilike toliko im treba da se naviknu i na tugu
    Jel bi te ubilo da napišeš veselu pjesmu?
    Ovo sve Vam je sranje, sve su slične, a i malo se mučite s pravopisom
    Reći ce ti urednik renomirane izdavačke kuće
    Tad ćeš napokon, neopterećena, moći otići kući i napisati veselu pjesmu

    Vuče ju kao pas staru šlapu
    Vuče ju po svojim premijerama, koncertima, domjencima
    Ona diskretno tada zamoli konobara da joj spremi malo kanapea za doma
    Jer ne može jesti pred ljudima
    Vuče ju on i dalje
    U crvenoj haljini, jer boje su u nama a ne na nama
    Ona jede u miru svoje sobe čitajući reklamni letak lidla ili nekog dućana
    Gdje su prozivodi i kad kupci poharaju dućan bolje poslozeni nego njiihov cijeli život
    Ona je ljubavnica part time, mama full time, učiteljica na otkaznom roku i dijete svojih starih intelignetnih roditelja
    I dok ju on vuče, ona odbija biti vođena, no u nedostatku zabave ostaje s njim do jutra jer joj se zapravo ne ide solo doma
    Nemoj pisati o svojoj obitelji, to nije pristojno
    Sve je okej
    Ona bi uvijek ponavljala da je sve okej
    Nisu se voljele, nisu znale kako
    Sjebali su ih neki geni bolesti
    Kronove
    Prouči malo sreću na internetu
    Vidjet ćeš da je autosugestija sve
    To je teško početi, no kad jednom kreneš
    Moći ćeš samoj sebi ujutro u ogledalu
    Reći Volim te
    I to zaista i misliti.
    Počni pisati, ali nemoj pisati o svojoj obitelji
    To nije razlog tvoje nesreće, to ti je izgovor
    Zvuči patetično

    ISKUSTVO
    Ona se operativno skidala:
    Na plaži jednom godišnje.
    Kod ginekologa jednom godišnje.
    U kupaonici koje je povezana sa spavaćom sobom.
    Ona se skidala planski, nikad scenski
    I tako je jednu nedjelju navečer stajala u salonu za masažu
    Tajlanđanka joj je na lošem hrvatskom rekla
    Odjeću skinte
    I dok se svlačila gledala je rupu na stolu za masažu
    Poželjevši na trenutak u nju gurnuti sve (ne)proživljene godine
    U kojem je tjerala inat ne skinuvši se niti jednom pred samom sobom

    Živjeti na dah
    A roniti na daljinu

    Majakovski
    Sharon Tate
    Helena Janečić
    Granola
    Flaširana voda
    Žganjci sa tartufima
    Ako se dovoljno potrudiš, naći ćeš poveznicu u svemu!

    ZUSP
    Kako je propao ZUSP
    A neke birtije još žive?
    Potpuno je jasno da su skaćenice tu da zavedu, no ne i da traju
    PPSP – pop poveznice sjebu početke
    ZUSP – zašto uvijek shvatim prekasno
    TTYN – talk to you never
    Ipak, kad se sve zbroji
    We’ll always have Daily Fresh

    PreDraSUDe
    Zaljubiti se i odljubiti u par lakih minuta
    Procedura je krajnje jednostavna:
    Gluho doba noći,
    Krvoločan film na tv-u,
    samodijagnosticiran PTSP
    Puno čaja od jasmina,
    I on.
    Lijep,
    Lijep,
    Crn ko ugljen
    I muž iz priča moje psihoterapeutice
    Jebivjetar i na slici
    Facebook je aplikacija koja omogućuje
    Nebrojeno mnogo scenarija i nagađaja o ljudima koje ne poznajete
    On je pametan pisac, ili jednostavno pisac
    Na trenutak mi kroz glavu prolaze bakine riječi:
    „Oni se zabavljaju sa svima, no žene samo međusobno“
    Škemba na slici i rezignacija u pogledu
    Skužim da pisac ima isti laptop ko ja dok sam u Sopotu živjela
    Novogodišnja odluka donesena 15.5.- Ne zaljubljujem se više u virtualne jebivjetre
    Bit ću ja ta spisateljica sa online karmom
    So help me flat rate

    Žnjaranje na Žnjanu
    Površna pjesma, ljepljivo ljeto
    Purgerica na moru
    Žnjaranje na Žnjanu – jer tako to radi Blanka
    Skoči i ti tako slobodno u visinu
    Jer patetično je znam,
    No ljetne ljubavi ne dožive jesen.

    SMS prijatelju mog starog

    Gospodine, Vaš perfidni intelektualni um
    Nije u stanju prepoznati da Vas volim
    Frigidna i stara, Vaša je duša
    Nakupljate bijes kao vrećice usisavača prašinu
    Nahranite skeptika u sebi i priznajte
    Bakrenom sudoperu i sobnoj biljci da ste suludo protratili život
    I da ste se sad, totalno beznadno, zaljubili u maloljetnicu

    Kontemplativna zarada
    Danas ću izraditi jednu ogrlicu od konoplja
    Plastičnu igračku za psa koji prati slijepe ljude
    Drvenu policu dizajnerskog štiha
    Nekoliko najfinijih torti od sira, badema i čokolade
    Dizajnirat ću i torbu, otvoriti blog
    Ispreći kruh i sve to fotografirati analognim fotoaparatom
    Otvorit ću i dućan
    I prodavati sve to
    Samo da bih nahranila dušu gladnu novca, publiciteta,
    Površnih prijateljstava i neprofitnih ljubavi

    Hajde da ludujemo .. homagge Tajči
    Ajmo se praviti da nije tako ozbiljno
    Da ćeš se izvući
    Da želiš zivjeti
    Ajmo se pliz praviti da se još volimo
    Da ćemo se izvući
    Da želimo živjeti (zajedno)
    Ajmo se pliz praviti da snimamo film
    Da ćemo izvući lovu
    I živjeti od snimljenog
    Ajmo se pliz praviti da možemo
    Izvući onih par trenutaka
    Na suncu, u moru, u NY-u
    I Bačkoj Palanki
    Gdje smo znali da si ti
    Već napola mrtav
    Ja napola šizofrena
    A ljubav u jeku nastajanja

    Kad Andreja postane Tihana

    Nazvao si zavjet šutnje po meni
    Iako ja nisam šutjela ni kad sam spavala
    Stomatolog vrstan kakav jesi
    Napravio si mi gumicu da mi ne
    Škljoca čeljust preko noći
    I redovito si noću pio sam
    Moja čeljust nije školjacala
    No oči su mi se punile suzama
    Koje su mogle napuniti kadu da nije bila tuš kabina
    Zar nije bilo lakše reći mi da si gay?
    Nekako bih to pregrizla.

    Moderni vlakovi u Finskoj (Turku, Tampere, Helsinki)
    Imaju restoran sa najfinijim jelima
    Kabinu sa dječjim vrtićem
    Pomična sjedala za spavanje i
    Zastore prilagođene svakoj
    Svjetlosti
    Imaju i kabine za ljude
    Koji su alergični
    Na prašinu, smrad, materijale,
    Jednom riječju – ljude.
    Što bi takav vlak
    Radio u Bosni naprimjer?

    Volim te
    Iako ti to nikad nisam rekla
    Iskreno, te su mi riječi
    Marketinška izmišljotina
    A i ne znam koliko bi to trajalo
    Moja ljubav prema tebi.
    Ništa ne traje.
    Rekao si mi to dok sam te otjerala
    Sa praga stana.
    Volim te jer si stajao još dugo na vratima
    Sa ranjglom punom
    Knedli od šljiva koje
    Nam je napravila
    Tvoja mama.

    Lupala je šakama o zid
    Jer je bila prepametna
    Dovoljno mršava
    Optimalno situirana
    Sigurnog posla
    Solidno zanimljivog
    Kruga ljudi

    Lupala je šakom o zid
    Jer su joj nokti bili
    Uredni
    Kosa njegovana
    Izrast svježe ofarban
    Tumor odstranjen
    Lupala je šakom o zid
    Da joj se to ne bi desilo
    Sa prodavačicom u konzumu
    (da ju ne bi opalila)
    Ona naime,
    Mrzi sirotinju.

    Doci ce i Jadranka Sloković

    Na Stojedinici kazu da će i ona doći
    Jer je tamo Čedo
    Nekako mi je mila njihova ljubav
    Ti i ja smo znali za krah njezinog braka
    Kad je na popisu za vodu u zgradi
    Bila samo jedna osoba
    Njezin bivši muž
    Pisac.
    Pisac ili odvjetnik?
    Mislila je i zaključila da su pjesnici čuđenje u svijetu,
    A pravda nedostižna pa možda da proba
    Uspjeti nemoguće.
    Zavoljeti neku drugu stranu.

    Sushi u mojoj dushi

    Moje zabave
    Prijateljica u kimonu
    Napravljenom od plahti iz studenskog doma
    Dovezena taksijem.
    Homemade sushi.
    Smijeh.
    Smijeh.
    Prijatelji.
    Baka, mama i ja.
    Naš sushi.
    Koji kao da nas gushi.
    Mami je fino, baka bacaka rižu po kuhinji
    Jer joj ruke drhte, a ja si mislim naručiti
    Jeftini taksi, otpeljati se kući
    I omotati satenskim plahtama (jer njih imaš kad puno zarađuješ)
    I prespavati popodne
    U nadi da ću zaboraviti na
    Njezinu starost
    I svoju bestežinsku mladost.

    Odrastanje

    Prestaneš ići u Motovun
    Jer sad imaju karte sms-om
    Prestaneš ići u Jabuku
    Jer se teško penjati gore
    Prestaneš se švercati u tramvaju
    (I na račun toga sjediš i kad starci
    Uspuhuju nad tobom)
    Prestaneš naslonjen na lakat
    Promatrati svoje starce
    Prestaneš piti malo
    Počneš odmah poslije posla
    Sa većim količinima i bezbrižnošću
    U novčaniku
    Prestaneš spavati u hostelima
    Prestaneš jesti bijeli kruh
    Ugljikohidrate
    I kupuješ naravno
    Samo proizvode bez parabena
    I onda se pitaš gdje je nestala sreća?
    Pošalji joj sms, friend request na facebooku
    Ili ju još bolje twittaj!

    Andreja Hlupić
    Puno prije ljubavi prema filmu, dogodila se ona prema knjizi. Potječe iz obitelji gdje je umjesto doručka, knjiga sastavni dio jutra.
    Vječna studentica Filozofskog fakulteta.
    Radi kao edukatorica i u svakom odnosu vidi potencijalnu priču i scenarij. Lako se oduševljava, a još lakše gubi fokus.
    Ima 1001 ideju za biznis i modificira recepte za torte.
    Ustraje na tome da je Zagreb kreativan i inspirativan grad. Ne vozi. Hoda polako (sa vozačkom v žepu). Nekad danima ne može začepiti usta.
    Živi u Zagrebu. Ima 31 godinu.
    Još uvijek ne živi na nekoj relaciji, no nada se da hoće.

  7. Dijana Pekić

    Skrivena vrata u tvom srcu

    Misliš li da je istina daleka
    izvan tvog dosega, u tihim uvalama skrivena?
    Misliš li da je samoća teško opipljiva?
    Strepi nad tobom i u najbučnijim ulicama,
    u najpustijim otajstvima svemoćnosti.
    Misliš da je istina univerzalna,
    da ti je teško dostupna?
    Misliš da drugi dobivaju prilike,
    a ti još čekaš pravi trenutak?
    Postoje samo virtualne brave
    za koje svi misle da imaju ključ-
    postoji milijardu vrata,
    milijardu brava i milijardu lokota-

    Na tebi je hoćeš li ih zaključavati
    ili ćeš tražiti pravi ključ da otvoriš svoju sudbinu.

    Gledate li horrore?

    Cijeli svijet je stranac,
    u trenu kojim bivaš najtiši
    koliko god mislio da si najviši,
    postaješ privid srušeni;
    samo prazan si, samo šapat si

    Polako se mota tvoj dugačak lanac,
    u jednom trenu bivaš najviši
    u drugom vec si privid najtiši,
    ostaješ sam u trenu ludosti;
    ne brini, još budan si.

    Daleko je tvoj odlutali pramac,
    oko tebe starac mota svoj dugački lanac,
    daje ti privid da nisi u samoći samac,
    da svijet je igra, a ne stranac.

    Nemoć iščekivanja sudbine

    Koliko prostranstava samoće
    je potrebno da se ne osjećaš čovjekom,
    da sve zaboraviš i
    utones u zaborav?

    Koliko bespotrebnih pitanja
    trebaš postaviti da osjećaš se bolje,
    da se pokriješ veom srama i
    šutiš zauvijek?

    Nisi li samo biće,
    koje pokriveno rukama u mraku sjedi
    i plače;
    koje bespotrebno udara u zid
    jače i jače?

    Nisi li samo dvonožac,
    koji živi sve kraće?

    Nešto čemu dajem smisla

    Ljubavne pjesme samo su ludost
    za one romanticno lažne
    jer oni sto umiju dati riječi snažne
    u sebe ih pohrane kao mudrost.

    Ljudsko

    Sklopim oči… vidim ništa
    tminu ne vidim, ne vidim svjetlo.
    Ja sam laž… ljudsko neznanje,
    neistina sam… ljudska tmina.
    Ja sam nitko -
    ja sam psina, korov, taština.
    Nema me.. ima me nigdje,
    nema me.. ja sam praznina.

    Sklopim oči.. vidim sve.
    tminu osjetim, osjetim strah
    Ja sam strepnja… ljudska magla.
    Ja sam svatko
    ja sam patnja, muk, iz pakla.
    Ima me… nema me svugdje.
    Ima me.. ja sam …
    BOL

    Lakoća postojanja

    Sve tako lagano je, pogledaj,
    tvoje bivstvo pluta morem lakim
    tvoje želje u svakoj zvijezdi dišu
    tvoje ruke svoju knjigu pišu,
    a duh tvoj univerzumom sebstvo nalazi
    planet Zemlja kao stranac te pronalazi
    tijelo tvoje kao vanzemaljac luta
    ides ravno pa skrenes s puta u divljinu
    to slucajnost nije nikakva ni u cilju sama
    tvog bivstva svemir to je,
    svjetlost je,
    a ne tama.

    Uzaludno traženje

    Tražeći sebe, ništimo se uzajamno,
    padajući ispod dalekih zvijezda
    …i nedostižnih livada samoće,

    tiho uzdišući i pitajući se
    ima li pijeska dovoljno, dovoljno zemlje
    …da budu pokopane naše težnje, naši snovi.

    Tražeći nehaj, ništimo se bezrazložno,
    padajući onkraj nijemih zvijezda
    …i osušenih livada nevinosti,

    tiho govoreći i zabrinjavajući se
    ima li dovoljno svemira
    …da naši ostaci postanu naši snovi.

    Spoznavanje svijeta
    Kad fotografiras sebe
    ulazis u srz svog bivstva
    ti centriras aparat i namjestas svoje tijelo
    ti si iza, ispred i u fotografiji
    -svjedocis svojim metamorfozama

    Tek kad sebe spoznas
    umijes spoznavati svijet
    Kako se svađamo

    Komplexe da liječim
    da učinim se većim,
    riječima da ubijem te kao muhu,
    kao nerođeno dijete u trbuhu,
    da ne bih osjetio bruku,
    pojeo psovku suhu,
    jezikovu juhu..

    Isplati li se zvati se čovjekom
    dok zoveš se tuđim projektom,
    dok riječi ti ispravljaju,
    misli sakate,
    novac namamljuju,
    dok se vješto tvojim uspjehom bahate..
    um da ti proliju
    kao ateistu hostiju,
    ideale učine prostim..
    ja to ne bih mog’o da oprostim.

    Ruke iz perspektive očiju

    Moje ruke su premalene
    da uhvate stvari velike
    samo slažu bombone šarene
    na noktima njihove preslike
    prenose misli u metrike
    Skidaju šminku tešku
    u samoći pletu se u mrežu
    pa prst po prst rastavljaju
    čineći melodiju i tonove lakim
    a šminku ne razmazuju
    pred očima svakim

    Pred san ruke pod jastukom stoje
    razdvojene, čiste, same- u dvoje
    kao da se jedna bez druge boje
    da bit će drukčije, da neće biti svoje.

    Slow e-motion

    Podsjeti me
    sto znači bez briga ljubiti svom dušom
    dirati dok dodir iz vatre prelazi u buktinju
    i gledati u oči, osječajući sve čulno
    Podsjeti me
    sto znači biti nesebičan u sebičnom svijetu
    gledati onog drugog u masi i vidjeti samo njega
    i dirnuti dok staje univerzum
    Podsjeti..
    na ono sto snivamo
    čemu se potajno nadamo
    čemu strepimo
    ..
    Ali, ovaj svijet je lažan
    i moji osjećaji kao pornografija
    stoje
    dok razdiru ih ništavna očekivanja
    sram od postojanja istih
    i osjećaja vise nema

    Ja se bojim biti žena

    Pismo Bogu

    Ponekad je teško drzati sve uzde u rukama
    i poželiš nekome dati bar jedan konopčić svog života
    ne da bi ti lakše bilo, već da osjetiš da netko se brine
    U svoj toj samoći koju tiho prigrliš i ne razumiješ svijet
    želiš se truditi, ali kao da sav taj trud u startu nema osovine
    jer sve sto ima atom u srži se raspukne, odleti, rasprsne
    na čestice koje samo vidiš ti i nitko vise
    Ponekad nije lako gledati svu tu silnu nepravdu
    svojatanja, odbacivanja ili neprihvaćanja bivstva onog drugog
    i iz navike odmahnes rukom jer prijašnji trud umro je zanijekivanjem

    Bože, čuješ li me?

    Cio životni vijek pokušavam shvatiti dokle ljudstvo seže..
    Do prve lokve krvi, prve igle, prvog sexa?
    Zar sve drugo nužno mora biti provalija
    kao koprena nedužnosti koju je umrljala prva kaplja krvi
    i sve ostale nižu se po principu iste
    i svi umovi su sami, nemaju sposobnost umrežavanja

    Bože.

    Ne želim više biti individualno siroče

    DIJANA PEKIĆ
    091 9192589
    Put sv. Jurja 4, 23232 Nin
    dijana.black@gmail.com

    Dijana Pekić rođena je 21. ožujka 1987. godine u Zadru.
    Budući da je ljubav prema pisanju i izražavanjem prisutna “od malih nogu” upisuje studij kroatistike i južnoslavenskih filologija 2005. Godine u Zadru te je trenutno prvostupnica na prvoj godini diplomskog studija hrvatskoga jezika i književnosti.
    Dosad je napisala dvjestotinjak pjesama, od kojih je objavila ili recitirala desetak u lokalnim studentskim časopisima i književnim večerima.
    U svojim pjesmama nastoji izraziti sve emocije, poglavito otuđenost, u čijem svijetu individualac prežiljava izvan grupe.

    Eksperimentira i u fotografskim vodama, izražavajući trenutke koji se oslanjaju na ekspresiju pokreta umjesto riječi.
    /

  8. Nikola Vučetić

    jenny u beču

    kišilo je lagano na tvoj nos jenny
    tvoja haljina je lijepo stajala
    parku i njegovim očima
    parku i katedrali kraj schottena
    dijelile su se diplome
    zaklonio sam ti leđa sakoom
    od pamuka sazdanog snovima kraj schottena
    milijun ptica pjeva kiši
    a mi smo se rastajali
    i grubo si pobjegla u suzama
    jednog lijepog dana tramvajem si odnijela
    svoju plavu kosu i poljsko podrijetlo
    prostu dušu i diplomu
    nazad u svijet gdje sam putovao čežnjama
    za tobom još jedno vrijeme
    kišilo je lagano na tvoj nos jenny
    nismo smjeli podijeliti nešto na klupama
    nismo smjeli ostaviti tvoju kosu
    moje usne i taj park
    nismo smjeli uživati kišu i ljetnu sparinu
    slušati ptice i kovati sjećanja
    slatke klupe pod lipama
    padale su u noćima
    teškim noćima
    tik nakon našeg rastanka
    kišilo je lagano na tvoj nos jenny
    ne znam bi li me prepoznala sada
    sjenčam li ponekad tvoje plave kose
    i slavensko podrijetlo
    naš susret zabranjen sudbinom
    kapljicama kiše i klupama
    nedaleko od schottena
    prvi i zadnji put si njime hodala
    plave raspuštene kose sva u bojama
    s kapljicama na nosu
    jennifer

    Mostovi

    U odsjaju krovova i lavežu pasa
    utišava posljednji saksofon
    poput drveta osušene zime,
    a iz njega izlaze snovi…

    Samoća ga oblijeva vatrom,
    prestaju tinjati grudima,
    gase se između praznina prstiju,
    gdje si zaboravila izgraditi mostove…

    Jutro

    Neisanjana pjena dana razbija se
    o pučinu sivih očiju…

    Ne znaju kada su zadnji put
    ugledale veslo, jedro, svjetionik…

    Daske ukradene kutije odišu krvlju,
    netko u njoj drži boju mojih očiju…

    kap u rijeci

    moje ime nosi puno znamenaka sa sobom
    moja pojava je jedna od mnogih
    moji koraci su jedni od tisuću mimoišlih

    i moje znamenke puno ne znače
    i moja pojava blijedi u kratkom vremenu
    i moji koraci stare s mojom pojavom

    ali moj život je valjda
    (zašto se to uopće pitam?)
    jedinstven

    Nikola Vučetić – rođen 17. lipnja 1986., izdao zbirku poezije „Podsvijesti“

  9. Marijana Petrović

    što je vrijedno u danas
    a nije u jučer

    utkati nekoga u svoj život
    poslati buket cvijeća
    spustiti poljubac na nečiji obraz
    obrisati usamljeničku suzu
    podijeliti osmjeh
    zagrliti slomljenog
    obrisati smrtni znoj
    reći nekom VOLIM TE

    danas je sad

    sve riječi utkane
    svi pogledi oko nas
    sve misli u nama

    Marijana Petrović (rođena 1976.) objavljuje pjesme u Kani, MI, Križu ljubavi, te snimila pjesme duhovne tematike za Radio Monte Carlo. Pjesma Vrijeme joj uvrštena u Erato zbriku pjesama 2004. čiji je izdavač bio Međunarodni institut za književnost. S novim prezimenom Marijana Petrović Mikulić čita svoje pjesme u rodnom gradu Sisku u Matici Hrvatskoj na večerima poezije nazvanih Stihovnica.

  10. Ljiljana Crnić

    DOKAŽI MI

    Dokaži da me voliš
    makar slaži, prevari
    Noćas budi moj
    hoću da ludujemo
    Zaključavam etiku
    u škrinju dok
    trnci
    kroz mene jure
    Uzmi ženu pred sobom
    Probudi kurvu
    što haljinu tajni
    skida i
    bisere laži
    krije u sebi
    pocjepaj sa bedara
    snenih svilu
    Ti
    Lopov godina
    mojih
    Da li ikada kažeš
    da voliš?

    Moje ime je Ljiljana Crnić, rođena u Splitu. Živim u Beogradu.
    -Pišem poeziju i prozu.
    -Publikujem od 2009, objavljivana u više od 12 zbornika i almanaha i antologija
    -Objavljivana u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Italiji, Kanadi
    -Zastupljena u kanadskoj Antologiji “Pjesnici za mir u svijetu” 2011.
    -Prisutna na portalima u svim ex-jugoslovenskim zemljama
    -Prevođena su mi pjesme na slovenački, makedonski, engleski , talijanski, njemački, francuski
    -Gost sam bila na Međunarodnom festivalu poezije u Rijeci, novembra 2010.
    -Gost na Kulturnoj manifestaciji “Sarajevska zima” povodom Svijetskog dana poezije u Sarajevu, među 21. učesnikom iz 6 zemalja svijeta,marta 2011.
    -III Međunarodni festival ” Mostovi spajaju ljude-Tara ” maj 2011…
    -Književna manifestacija “Na pola puta”, Prijepolje 2o11
    -Gost KNS (Kultura Novo Sarajevo) na 5.novosarajevskim međunarodnim književnim susretima, avgust 2011.Predstavljena moja knjiga
    -Jedan sam od autora zastupljenih u internacionmalnom kulturnom konceptu DIOGEN PROKULTURA
    -Član sam HKD- Hrvatskog književnog društva, Književnog kluba ” Scena Crnjanski”, Saveza književnika SKOR iz Beograda, Kluba pisaca Čukarica, KZJ, Književnog kluba “Mika Antić” Inđija

    Dodjeljene su mi:
    -Nagrada stručnog žirija, ” Najiskrenija pjesma” na 10. Konkursu ” Ljubav je pjesma najljepša ” u Mrkonjić Gradu, februar 2011.
    -Pohvala KZJ, Književna manifesstacija ” Na pola puta ” Prijepolje maj 2o11.
    -Pjesnički maraton u Legatu pariskog slikara i pjesnika Nikole Šujice- Zemun, 2011 – Treća nagrada
    -”Poetska pozornica plus” 2o11 -Ćuprija, odluka stručnog žirija za pjesmu meseca maja 2o11

    Objavila sam knjigu ljubavnih pjesama: “Nikom neću reći tko si” (2011)
    U pripremi je druga knjiga ljubavne poezije.

  11. Nevenka Nedić

    VOLIM TE

    Na granici
    Između stvarnosti i mašte –
    Srela sam te.
    U nesvakidašnjoj prilici –
    Borila sam se.

    Nenadano
    Želim te.

    Od Njega dano
    Samo za mene,
    Kao nešto sveto,
    Nikad prokleto –
    Volim te.

    Konac 2006.

    LJUBAV DO SMRTI

    Došao je dan istine:
    Samo ja upotpunjujem
    Izgubljeni dio tvog života.

    Znam da se osjećaš osamljeno –
    Spoznajem po okusu tvojih suza.
    Daruj mi dušu otopljenu
    Na Suncu zimskog jutra.

    Moja najdraža opsesija!

    Voljet ću te do smrti
    Ljubavlju čišćom od boli.

    Demoni ljubavi su me zazvali,
    Bila sam u rukama vremena.
    Znala sam da ćeš i ti
    Pasti u njihov zagrljaj.

    Rujan 2008.

    O NAŠOJ LJUBAVI PISAT’ UMIJEM

    O našoj ljubavi pisat’ umijem
    Ogrnjena maštom najljepših snova,
    Na krilima jezerskih labudova
    Kojima letim pod ljubavni trijem.

    Šum živih osjećaja nije nijem
    Kada nas grije toplina dlanova –
    Ta u njima su zapisana slova
    O ljubavi s kojom duševno zrijem!

    Ne poznajem zlo koje nam prijeti
    Jer na putevima sja svjetlost danja.
    Radi nje vrijedi noćima bdjeti

    I voljenom biću dok slatko sanja
    Šapnuti kako su divni soneti
    Kojim se rima toj ljubavi klanja.

    17. studenog 2010.

    LJUBAV VLADA U PUNINI MOG DUHA

    Ljubav vlada u punini mog duha:
    Kada žeđam, poji me crnim vinom,
    Nadahnjuje mi tijelo milinom
    I siti ga nitima crnog kruha.

    Bješe vedra večer, rano noć gluha,
    Kada upoznah te istine činom
    Što oblikovahu (k’o tvorac glinom)
    Posudu koja ne ostaše suha:

    Poljupci, ples i tamna čokolada
    Donesoše mi radost i toplinu,
    Osjećaje dovedoše do sklada,

    Na beskrajan put u sretnu dolinu.
    Sada te ljubim k’o ljepotu Lada,
    Sada njegujem duševnu vrlinu.

    04. lipnja 2011.

    VOLIM BITI ZALJUBLJENA

    Volim biti zaljubljena:
    Kada ne mislim na ljubav,
    Zaljubljena sam u život koji živim.

    Volim oblake,
    Jer su u njima skrivena veselja
    Moje sanjarske duše.

    Kada je duša sanjarska,
    Srce je samo jedno od onih mladenačkih srca
    Koji su svojom snagom
    Željeli zagrliti cijeli svijet.

    Moje zaljubljeno srce
    Vidi ljubav u najljepšem svjetlu,
    Brine se za nju i njeguje,
    Dan posvećuje njenom ljepotom.

    Ona je moj najbolji prijatelj –
    Ja želim biti sa svojim najboljim prijateljem zauvijek!

    Sreća u osmijehu koja ne prestaje,
    Ljepota koja obuzima snove
    I pogled na svijet obojan čarolijom –
    To je zaljubljenost, vesela i poletna.

    Neka sjaj moje duše
    Zablista kao Sunce u žarko ljeto,
    Jer ja volim biti zaljubljena.

    05. kolovoza 2011.

    Nevenka Nedić rođena je 23. listopada 1989. godine. Pjesme je počela pisati u ranom djetinjstvu. Pojedini radovi su joj objavljeni u zajedničkim zbirkama i časopisima. Studira filozofiju i pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Uživa u pisanju Petrarkinih soneta, naklonjena je filozofiji (osobito Nietzscheovoj) i ističe se u različitim područjima književnog i umjetničkog stvaralaštva.

  12. Monika Tubić

    Fb sam proklela onoga dana kada sam te srela…

    Ugledam te ,,Online”
    i novu poruku u ,,Inboxu”
    za njim odmah ,,Smiley” na četu…
    Oči zatvorim da bolje zamislim
    kako si pored mene i
    otisak tvoje ruke na mojoj koži.
    Strast se budi i želja za usnama
    koje me u pravom svetu ljube.
    Čuvam se od suvišna tipkanja
    da ti ne bih napisala
    ono što može da te povredi,
    tri tačke na ,,Chet”-u
    rećiće ti mnogo više.
    Dugo znamo se
    jedno malo ♥ (srce)
    značiće ti mnogo više.
    Kada nemost progovori
    i hrabrost prste pobedi
    možda ti i napišem
    Volim te…
    Sve dok se to ne desi
    ostaćemo u ,,Virtuali” nedodirljivi.
    Upoznaj me ,,Live”
    svakog trena može
    struja da nestane.

    MINIJATURE

    Igra

    Ako je ljubav igra
    u kojoj neko dobija
    a neko gubi,
    ja sam onda gubitnik
    jer nikome ni u čemu
    ne ostajem dužna.

    Bez kajanja

    Život je previše kratak
    da bih se budila sa kajanjima,
    i zato ti želim reći samo jedno…
    ,,Volim te!”
    A neću ni pitati
    ,,Čime sam to sazlužila?”

    U srcu punog ljubavi
    nema sammoće!

    Svet

    Pogledaj oko sebe
    da li vidiš
    boje, ljude, nebo, zvezde…
    A šta ako je svet
    jedno mračno mesto
    a mi slepi i zarobljeni
    lutamo po njemu?

    Biografija:
    Monika Tubić je rođena u Novom Sadu 1979 godine, živi i radi u Kaću.
    Piše stihove, eseje i prozu o sebi, drugima i okolini. Nema objavljenu zbirku ili knjigu.

  13. Katarina Čorić

    Trava je svježa i meka, a sunce visoko i lipo sja,
    ajme travo, ajme sunce kako li vas volim ja!

    Nebo je plavo i bijelo i ptice po njemu svakojake plove,
    nebo, ptice, volim vas, dođite mi u snove!

    Zrak je čist, a vjetar mi prolazi kroz kosu,
    volim zrak, volim vjetar, volim na cvijetu jutarnju rosu!

    Kiša je mokra i od nje zemlja miriši,
    volim te kišo, dođi suze mi sakrij, obriši!

    Snijeg je bijeli i mekan kao svila,
    snijeg volim te, budi boja mojih krila!

    Vidi tamo cvijet kraj slapa cvijeta,
    sretna sam i volim to,
    o srećo prati me na kraj svijeta!

    Evo spuštam pogled tebi i otvaram oči,
    Da ti kažem ili ćeš sam razumjeti moći..?
    Hoćeš razumjeti što mi jesu ovi stihovi svi,
    Hoćeš li razumjeti da sve to meni jesi ti..?

    Zašto ti nebi bila Sunce
    Kad ti to meni jesi
    I zašto ti nebi bila Mjesec
    Kad i to si mi
    Zašto ti nebi bila Cvitak mirisni
    Zamisli da Zeko sam plišani, pa me uza sebe stisni
    Zašto ti nebi bila najslađa Čokolada
    Pa me jubi cilo vrime ali i lizni katkada
    Zašto ti nebi bila Tipka na mobitelu jedina
    Pa me zovi i kaži da fali ti moja blizina
    Zašto ti nebi bila Knjiga čistih stranica
    Pa me ispišeš da znam tajne koje krije ti glavica
    Zašto ti nebi bila Ptičica mala
    Pa me dižeš i paziš kad god bi pala

    Zar se pred tobom stvorila magla tako gusta
    Da nevidiš mi srce i izostavljaš ga kao da je pustinja pusta
    Zar ne vidiš da bez nježnosti tvoje oči su mi izgubile sjaj
    Zar ne shvaćaš da oklopi tvoji guraju me tamo gdje je kraj
    Jesam sebična, a možda i luda
    Ali sama neću dospjeti nikuda
    Molim te nemoj da i dalje me boli
    Zato ostavi me ili iskreno voli

    Hladan vjetar noćas puše,
    a i kiša strašno pada,
    ove noći nemam mira
    na ulici pustog grada.

    Ja ne želim sakriti se
    ni od vjetra ni od kiše,
    oni su mi prijatelji
    jer ja nemam nikog više.

    Još se sjećam dana
    kad sam s tobom sretan stajao
    i na kiši i na vjetru
    zaljubljen se nisam bojao.

    I na vjetru i na kiši
    gdje se sretni dani gube,
    meni nebi bilo teško
    da me tvoje usne ljube.

    Moje ime je Katarina Ćorić, rođena sam u Sl. Brodu 23.05.1987. godine. Završila sam srednju Tehničku školu u Sl. Brodu. Po završetku srednje, upisala sam preddiplomski studij Hortikulture u Sl. Brodu. Trenutno sam na diplomskom studiju u Osijeku na Poljoprivrednom fakultetu. U slobodno vrijeme čitam, gledam filmove, trčim, skiciram odjeću i uživam u vrtlarstvu.

  14. Boris Kazija

    PAR BESED ZA TEBE

    Ove besede imaju bit ovdi

    za nauk vnucima od onih

    ki se nianci nisu još rodili

    aš ja ganan zaikom ričine i daža

    ki va more teču kako munjeni

    znaju za oganj i led pasivanja

    niki ih niš ne pita

    ma nikoga i niš ne čekaju

    šušur bez glave i repa

    kirije elejson

    Načinel san si bonačinicu va duši

    za vrime najvećih never

    mater jebat i mille non piu mille

    i ona šporkic ka sama sebe pojida

    ovo je dim od španjuleta

    z prnjavih žvali

    moguće moremo zasost na sopele

    tempo fuga andante

    rabi još kaić i litra rakijičine

    šoto prove

    kuntra buri peljaj za mojin prstun….

    Misec sekondo leta gospodnjega

    ’93.

    dan dvanajsti, ura jedanajsta

    ja, va staklu pjunuti Sancho Pansa

    od gripine i sega zamantan

    otresal san toplomejer;

    trajset i šest za pet – vrag se je

    otpušćal,

    uši mi strižu kako Buridanovomu tovaru

    aš da ću jutra jutrin od gladi med

    dva plasta sena krepat,

    ki zna va komu manje zlo počiva?

    Poslušaj tanac kolibrića va plavilu

    glicinije

    et sit humus cineri non onerosa tuo

    ( neka zemlja ne bude teška duši tvojoj )

    aš na Kozali počivaju i Falstaffi i

    pravednici

    tabula rasa ostaje od fariseji

    i se, baš se ča ni jubav

    teška je bedastoća….

    Va svojoj Altamire ja san dobry

    vojak Švejk

    Satya Sai, Satya Sai,

    force mi daj

    stare škatule od postol pune čeki

    nade bez pokrića

    lipe malice kima je život dal

    zidarsku ćepu zad uha

    Satya Sai, Satya sai….Oh, Lord,

    want you buy me….

    Kadi uteć od blaga infišanoga sa

    doseže

    zgorun božje volje, Satya Sai?

    Teške dnevi, exceptio firmat regulam

    i glavu moraš čuvat od onega

    od kega si bolji

    pajaci taru prave suzi i dimeć biže

    sprid vraga,

    a kadi ćeš dite moje po balici

    zemaljskoj uteć?

    Otvoraju se firme za prodaju uglastih

    kugli

    Erida se kurba kadi god more

    i dica znaju

    tigar je vavik lipši

    za videt

    od dva zmučena vola…

    I zato ti pravin, ako ćeš me

    poslušat

    se je teška bedastoća, i jad, i muka

    i moreš lipo poć va rit od tovara

    ako nisi sebi načinel bonačicu va

    duši

    bez botilje, la coupe etait pleine.

    Va isusovih san letih i vidi mi se

    lahko mi moru namestit da seren

    va sić

    od onih ča su uza mene slabe je

    koristi

    aš z praznimi žepimi kriče na mlad misec….

    Makinisti z Aurore kako papagali

    vade Oče naš

    sopeta će najebat ki nisu ž njimi

    Anthologija Palatina,

    koliko je ljudi moralo partit

    a pod milin Bogun je se, baš se

    vavik isto,

    teške žalosti za dozrijene maternice

    va kažinu vrimena i tanca

    posrnulih anđeli….

    Dušu Lavala Nugenta moreš vižitat

    va kondotu na Trsatu

    karma njegova je bila propovid

    ljudoždera,

    molu se Bajerische Motorenwerke-u

    keine Antwort ist auch eine Antwort.

    I kako god pošteno čeljade

    va strahu načini korak nase,

    zako se blažetino ljudsko puno sebe

    busa korak naprid

    se je isto va tomu vječnomu valceru

    nalazi z tezulj zakašnjuju….

    I zato lipo nagodi zaruzinavljene

    žičine

    na harfi svoje duše

    neka zlo okolo tebe popuca od

    muke

    dokli cimiteri nervozno špijaju na

    uru

    vavik znova poslušaj Bolero

    i tancaj

    vragu za inat

    AUM AMEN OM MANI

    Dragi ljudi blišće va mojoj duši

    kako balice na božićnomu boriću

    oni drugi škuro gledaju poda se

    saki se pod svojin križen gobi

    Krleža zi groba kriči

    da nan nigdar ne bude da nekak

    ne bude

    nima mu ki platit računi ki dohajaju,

    o mizerijo….

    Ki ne zna ča, neka se nianci ne

    pača

    život je celi, skos po skos

    malo marete, malo kurentije

    neč bonačine va staromu kaiću

    i sako toliko se kakov lignjić namiri

    kako da nan to Bog zi mora govori

    da ga vero ima gori….

    Na kapalicu ću ti va uho došapjat

    more je kušin od zlatnoga perja

    na komu hrope vražina

    judi plavaju

    niki z dvi ukradene peraje

    niki išću ki će in dat drugu nogu

    va novinah pišu da je tako dobro

    i pravedno

    a valići skaču na kamičići

    va misečini se more leska

    zgorun zdolun zgorun zdolun

    svića

    zgorun zdolun zgorun zdolun

    koća

    zgorun zdolun zgorun zdolun

    ni ča…..

    I videl san tuste prasce

    z prontin penkalamin va žepu

    zovi, samo zovi, pivaju šoto voće

    glavno da plaća kuri

    otporni na tamijan

    zdravlje i takuin

    B.O. uredno…..

    I videl san one ki muče

    ne daju zaiku gušta

    više od jedanput rojeni

    ki se smiju a pozabili su otrt

    osušene suzi

    ki sve znaju i nimaju koga ča pitat

    i kih niki niš ne pita

    i sve se to pribraja na krunici.

    Rika by night leta gospodnjega ’93.

    do pol noći se čudin odokli šoldi

    za takovi auti

    od pol noći do tri ure ni pasa

    na četire brižne ženskice teku

    ćapat ceniji kruh

    i koga briga kadi je pužu golaću

    kućica.

    I spoznal san dalje da je vražja

    forca kretenih

    infišanih da ljudima dobro čine

    bauk purgativa s eokolo kola

    va životu još vavik pasuje

    samo vjeran pas….

    Labium leontinum kuntra

    labium leporinum

    ( lavlje usne kontra zečjim usnama)

    fanfare već znaju komu će sost

    sandoline se nazivlju po

    Nojevoj arki

    a kadi je ki pa potira

    črnega gavrana?

    Niš mi više muze ne prave

    ex nihilo nihil

    Prometejeva jetra

    moje Croatie

    su i danas kljucana

    mesopusti su prišli na svoje

    i ne daju se va oganj

    krijanca i nauk va buži od miša

    regule više nikakove ni

    sline mi redu na črljene pečurke

    z belin maćinah.

    Pari mi se

    Gautama Sidharta je bil

    i badava je trajset dan

    pod smokvun šaplastil

    proganjat rabi pod

    Salamunskin slovun

    uz pratnju na Guarneriju

    bez kljatvi

    dokli ribičena va moru

    ne zakantaju

    od dragosti.

    I kada se, nedaj Bože,

    kakov prasac

    do grla nažeren tvoga biserja

    ča si mu hitel pod čunku

    obidno zaleti na tebe

    da te ziujida

    nemoj mislit da nisi tovar

    aš tako puno ljudi je gladno dobrote

    a ono ča si pokvaril,

    popravit se ne more….

    Mizerni smo pušćuć

    da nan gadi ljudski

    pod svakun stenun leže

    i dokli nas ne ujdu

    pod kljatvun pržuna

    ne smiš na njih prstun kazat!

    A cimitri se dograjuju i prekopuju

    veli judi staju va male bužice

    misa zadušnica po slovu napisanoga

    i od jutra sve sponova……

    Zato san ti otel va dvi besede dat

    malo staroga kvasa

    pravo testo života ni još niki

    zamišal

    kako god ki dura i oddura

    more se na kraju samo smet

    samin sobun

    a vi načinite po vašu

    matrice kompjuteriziranih želja

    i na tuje bedastoće računajte

    da van lagje va životu bude.

    I ćapajte svi gušti ča je moguće

    ma ne na škodu judi okolo sebe

    aš svi smo jedno telo

    račina pojida sve po redu

    ne se činit veličan

    kada te z neba ni nanke videt….

    A sada Bog i se,

    more bit će ti se činet kako san

    se sprdel va ariju

    znan da nisan rekal

    niš ča već ni poznato

    a poć mi je va zodijakalnu svitlost

    kako dda me nikada na ovoj balici

    zemaljskoj

    ni ni bilo

    kako i puno njih

    prije mene….

    Hote dalje naprvo, ala!

    Boris Kazija

    PLACA OD BESED

    munjen na svoju ruku
    pokazujuć muda va rukah
    poskriveć san načinel
    banak na placi života
    prvo nego ča se je sunce
    pokazalo van….

    dva šolda dajen
    ki će va uho zet
    ča mi spod pajoli duše
    pušća
    salata besed
    poškropljena suzami
    niman više koga mamit
    svi su tu
    svoj križ
    niki ni pozabil
    vage nimn od oka dajen
    osan listi putarice svake tri ure
    da zasvitlimo svi
    kuntra škurega
    lumin nagoren va vodi
    ki oganj zema z leda
    od straha za drage duše
    ke su na putu da se ne vrnu
    i one
    ke su me kako mihirič sapunjačine
    va rukah držale i čuvale
    a ja san se činil kako da to
    ni niš
    va velomu kolu
    ko se obraće baz da koga ča pita
    zi svin onin ča mi ne re va glavu
    tempa ura dokli dura….

    grančica masline va žmuju vode
    sprid kamare
    va koj leži dragi čovičić
    niš koristi je onaj
    ki još ima ča reć
    a ki će od jutra jutrin svako jutro teć
    kako mrav
    videt poč je kadi ča….

    moru mu sada svi
    stavit soli na rep
    zvoni va meni ono njegovo
    od let i let
    prije nego ča je rekal
    da će umrit morat
    aš da više ne more durat
    sinko moj
    od vavik ti je gori
    sve ista banda od vajkada
    ne moreš med njimi bit
    ako nećeš ž njimi jist i pit
    ako siromah ča reče
    će dobit
    z nogun va rit….

    i puno je rožic kadi on počiva
    a bil je mali
    brižan čovičić
    neki bi rekal
    kako i svi
    jedan mali
    na buri nakostrušeni tičić….

    potle toga
    neka se largaju okolo mene ća
    svi oni ki svitle
    ba baterije
    oteć se malo igrat vele dice
    da budu zgorun drugih
    rožice na ploči
    triba ne oteć zaradit
    ditešce moje
    ki će vrazima glavu
    ohladit…

    zovite mi jednu mrzlu pivičinu
    dokli kosi zobaju grozje
    i duse se
    ma ne moru niš
    va trsju
    ko će sopeta dat
    malo pravoga vina.

    rabi zato na dnu žmuja
    okolo trih zapolnoćun
    moć videt
    zagropan parangal
    i čut vonj ognja suhega lovora
    imat samo za sebe kračun
    od koltrini neba
    povonjat beli lancuni
    ki se ziblju na jugu
    opereni od jubavi do neba
    i pronti
    za još veću….

    šćućuren va kantuniću
    od vrimena
    bojin se da me nidu kadigod
    vražja kopita žbeknula va možjani
    zakračunan
    i zgubljenoga kračuna
    od puntinića do ovdi
    kako da san zapaždroćal
    kolajnu svojih dnevi
    koliko puti oteć škapulat
    bokunić sunca na zahoju.

    pa ča ako san se hitel gori kopiti
    z kvintalun ušparane jubavi
    moreš poć
    moreš poć dimeć od mene
    smilelo mi se je
    da jedanput bude
    kako ću ja
    od vajkada
    ma nikad kako sada
    rozi ki te ubili
    ti ne znaš, ti ne znaš
    kako je kuneliću
    kada mu oči pridu kako mrkaču
    i va gluhoj noći
    pod svićun
    poteže konop
    z vragun
    ovo ti je moj librić od užanci
    stenčica va gromači
    mića potleušica, kacolić maneštrice
    malo brneštrice
    hitanje mićega jarića na vime života

    a banak mi je spravit
    i z place bižat
    aš redu dva šesna čovičića
    noseć okolo pasa
    saki svoga pendrečića….

    Boris Kazija

    ( objavljeno u časopisu “Rival”, broj 3-4, godina VII, i broj 1-2, godina VIII, 1994/1995. godine)

  15. LARA REIĆ

    Gro-zno
    Dva sloga za dvije godine
    Dvoje ljudi
    Dva stava
    Ti budi Gro
    Dominantan
    Režiš
    Grrrrrrr-o
    Ja ću biti -zno
    Zmija i kurva
    Koja kaže ne
    Kako da Vam kažem, gospodine
    Gro i zno, to su samo slogovi

    Zovem se Lara Reić, studentica sam Pravnog fakulteta u Splitu, imam 21 godinu. U slobodno vrijeme čitam, pišem i glumim u lokalnom kazalištu.

  16. Mirjana Marković

    OTISKIVANJA

    Slutim…
    Pučine snene, bezimene,
    brodovlje tvoje iščekuju,
    oluje neke, još daleke,
    utrobom žednom odjekuju.

    Šutim…
    A cjelovima k’o štitovima
    svu noć sam ti jedra opšivala,
    da vjetar hudi ti ne satre grudi
    tamo gdje nisam bivala.

    Ćutim…
    Potopit će lađe, od nektara slađe
    sirene sa zlokobnim čarima,
    i njihova pjesma sjetna od ne-sna
    i čežnje za mladim mornarima.

    Znadem…
    Razruši snove onim što plove
    život, i tko će ga spriječiti?
    Al’ sigurne luke moje su ruke –
    ja ću te znati liječiti.

    Kradem…
    Nevinost grijeha djetinjeg smijeha
    što gasne u dozrelim očima.
    Ja pamtim dječaka što boji se mraka
    u davno razdanjenim noćima.

    Mirjana Marković,
    Velika gorica

  17. Krešimira Gojanović

    Pagan Pride

    Na izvorima svoje tame,
    u dvorovima skrivenoga svjetla,
    pronalazim izgubljenu zemlju,
    pradavni dom svekolikih bića,
    rastočenih, zapaljenih,
    od sunca zaboravljenih boginja i ratnika,
    iz velike maternice zasjenjenog kontinenta.

    U špiljama Eleuzine, raskošna Perzefona
    s Hadom je zaplodila proljeća i zime
    i herojska vremena u kamenim cvijetovima
    istkala su priče o duši u podzemlju,
    što pada da bi slatki nektar pila,
    u mukama zajedničkim
    sa Hekatom da bi drugovala,
    i nakon svega do slobode se uzvisila,
    u ljubavi i smrti izmirena.

    Erosu je Psiha kao kaplja rose
    osvijetlila obraz,
    i Afrodita je prokletstvom
    ljubavnike razdvojila,
    u grotlu zemljanom da se opet nađu
    poslije mnogo iskušenja,
    kao polovi u srčiki cvijeta,
    združeni, obljubljeni
    - sve do kraja svijeta.

    I Morrigan izranja, krilata vladarica
    u keltskoj tmini zatočena,
    gavranolika i razbuđena
    milovanjem zemljanoga boga.
    Venus Genetrix, golubom ovjenčana,
    u svetištu pramajke porađala je careve,
    od proljeća cjelivana, iz mora izmaštana,
    sa užarenim Marsom, k’o bestidna zvijezda,
    vodila je ljubav.

    Dionize – orgazmični, ekstatični
    gospodaru preobrazbe !
    U prašumama tvojim zmijolike žene
    i satiri raspaljeni zaplodili su lozu,
    zvjezdana sjemena, mjesečinom zaluđena.
    Rusalke, djevojčice, sa zelenim vijencima
    pokrivene u jezerima,
    ne mamite pjesmom zalutale nomade,
    pustite ih neka traže
    gralove i naslade za ranjenog kentaura !

    A nad svima njima – prastari kažnjenik
    sa munjama i vjetrovima,
    Prometej pobunjeni opire se bogovima,
    da čovjeka prosvijetli i podigne ga
    - bijednog – do njihovog Olimpa,
    do njihovih visina !

    I Diana s crnom lunom slikala je te nizine,
    i Valkire djevičanske na konjima divljim,
    što pratile su mrtve sve do samog kraja,
    u kotlu, u vrelini, u radosti i pjesmi
    rađala se stara zemlja,
    morska pjena ispod ljubičastog neba.

    Ni mačevi križara, ni žezla inkvizicije
    ne mogu porobiti sjećanje na boginju,
    izniklu iz tame, sa bezbroj imena
    - u Grčkoj, u Rimu, kod Kelta,
    Germana i Slavena,
    u stoljetnim nemirima istesana,
    s hrastovinom ojačana,
    u pjesmi druida, nimfi, vilenjaka,
    iz planina i vulkana,
    nicala je domovina neporobljene,
    nekrštene djece Prometeja.

  18. Karlo Posavec

    Noć i ja

    Kad izlazim u sumrak.. ko podmukli pas,
    Što na pločniku i zidu raste mu obris
    Od jazza ja čujem samo bas
    Tko pokuša me uloviti.. dobit će ugriz.

    Ja nisam bijesan, hladno gledam ravno
    Dok pada noć očnjaci sjaje
    Linjam se iznutra, ja pas sam odavno
    S čoporom i sam, lov već dugo traje.

    Kroz mračne šume putujem brzo
    Kao vuk samotnjak, ja nemam plan
    Spremnom na sve, meni sjaji se krzno
    Noć i ja smo jedno, naš plijen je dan.

    Predaja

    Kada putujem kući iživljen do kosti
    Prazan od svega osim mora vina,
    Nemam snage s tugom se bosti,
    Pa idem pokazati majci sina.

    Vraćam se kući s istom pjesmom u glavi
    Jer nisam uspio prevaren grijehom,
    Taj tupi osjećaj koji me davi
    noćas ubiti pjesmom i smijehom.

    Sunce me prati i prejako grije
    Ja mučno se trudim ostati budan
    Moj auto juri i cestu pije
    I ja opet pred svime kapituliram.

    Utjeha

    Doživjeti prirodnu smrt, kako se to radi?
    Proći sve što se mora proći
    Ne postoji tečaj da ti netko usadi,
    Za odživjeti život, čarobne moći.

    I što sad? Sami smo u tome
    To sve smo, rekli bi, znali i prije
    A ništa.. drži se druže, da te ne slome
    Sreća je u tebi , i nek te grije.

  19. Branimir Hrvoj

    I’m Not Sorry Waiting for the Rain

    I have dislocated shoulders from holding up the sign,
    pestered by the lies of poisoned neon lights.
    I wave my paper sword and wear a bullshit-proof vest
    against orchestrated truth of deserving less than less.
    With fabricated words of an overeducated fool -
    too loud to be unnoticed, too blunt to be a tool.
    I plagiarized the feelings until I could believe in
    the cliché of greater good and being the fuel for the machine.

    I’ve become the best of them by being the worst of me.
    I’ve become the beast for them by being the waste of me.

    When my eyes meet concrete and my lighthouse starts to dim
    and the liquor starts to leak from the gush upon my chin -
    the final roll of film speeds at five million rpm:
    if everything I’ve preached reached just a single man
    who can understand why I waited for the rain
    to soak the droughty plains, where brothers will refrain
    from growing up in shame of being less than great.
    I was never sorry… waiting for the rain.

    BIO: Branimir Hrvoj, rođen u Zagrebu, Hrvatskoj 1980, gdje trenutno studira i radi u Udruzi za promicanje hrvatske umjetnosti i međukulturnog dijaloga JAM.
    Web: udrugajam.hr
    Mail: branimir.hrvoj@gmail.com

  20. Jelena Tondini

    VJERA

    ubili bi i zadnju pandu
    “baci bombu
    goni bandu”
    iako smo svi katolici
    ništa nije sveto
    prekižimo se
    pomolimo
    euro
    bruto
    neto

    USPAVANKA

    krugovi
    dugovi
    snovi
    “kruha kruha gospodaru
    nevidjesmo davno kruha”
    urlaju grla suha
    nitko nema sluha

    TURBO FOLK

    Kolagen
    Silikon
    Botokos
    Masaža
    Diskoklub
    Drmež
    Publika
    Gaža
    Dopičnjak
    Miris jak
    Crveni lak
    Glas što zavija
    Tijelo što se izvija
    Oko koje upija
    Zvučnik probija
    Leopard
    Zebra
    Tigar
    I zmaj
    Cavalli
    Dior
    Gucci
    Kraj

    Nevinije ruke

    Ti koja imaš nevinije ruke od mene

    Ti koja gaziš tuđa srca i režeš tuđe vene

    Ti s kojom se dobro jebe

    Tvoj dodir ne boli , ali ni ne grebe

    Ispod površine

    Kako ti je tvoje ime

    Bludnice

    Priležnice

    Kojoj je dovoljno skinuti gaćice

    I sakriti lice

    Ti koja izazivaš uzdahe i jauke

    Imaš li uopće nevinije ruke?

    Rođena u Rijeci 1985. godine. Studentica Kulturalnih studija na Filozofskom fakultetu u Rijeci, članica udruge Posve moguće družina Rijeka. Aktivno se bavim pisanjem poezije i drame, te organiziram književne večeri, izložbe i večeri performansa, te drugih kulturno-umjetničkih manifestacija. Također se bavim i umjetničkim instalacijama i performansima i DJ-ingom.
    Do sada sam objavila zbirku poezije “Treš” (2007), te napisala nekoliko predstava (“Ljepotica i Zvijer – treš bajka”, HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka 2007.; “Slavenske Legende”, Malik Rijeka, 2011;…), sudjelovala na nekoliko skupnih izložbi, a trenutno se bavim produkcijom multimedijalnih projekata u sklopu udruge.

  21. Tatiana Nikolić

    Pjesma……………………

    Kako opisati bijes
    Kad mržnja nije osjećaj,
    To je novi organ
    Koji evoluira
    Raste kao rak
    Jede tvoj čir
    Raste kao plijesan na
    Tvoj egzistenciji
    Plete mrežu i skriva
    Svoj zločin
    Podmuklim prstima plete okove od bršljana
    Steže tvoj vrat,
    Gubiš misao na vrijeme
    Zaboravljaš to al ipak gledaš na sat
    Izvlačiš svoje misli
    Al suzdržavaš se
    Da okovi ne puknu
    Kao da su tvoj odabir
    Čekaš da se nešto smiri
    Da ptice umuknu
    Kad se dan opet javi
    Taj osjećaj opet
    Vraća grč u svoj trak
    I rak se širi
    I misliš ono što možda ne bi smjela
    Sutra je novo
    Novi plan za nečije ubojstvo………….

    Obilježen

    Sjeti se da ime nije tvoje

    da etiketu možeš skinuti
    , dano je i uzeto
    i sve što oni kažu

    je drukčije i prljavo.
    Procesi,komunikacije
    Sustavi i verbalizacije.
    Prepreke,sklopovi
    Zamke i lopovi.
    Jel znaš da su uzeli?
    Da smo prodani i uzeti?
    Ime nije tvoje,ni moje nije moje
    dali su nam biljeg ,
    Al ni grimizan ni srama
    dali su mi ime
    Kao – pitanje je stava.

    U šutnji su kratke noge

    Da li šutiš
    Jer ne možeš reći
    Ili dižeš ruke od vas?
    Da li plačeš
    Jer te boli sumnja,
    A očaj raste
    Jer ne vidiš nas.?
    Otvori kapke
    Žudnja je veća od boli,
    Zatvori šake
    I očisti rane od soli.
    Želiš promjenu
    Ali pobuna je halucinacija jačih,
    Moguće tek raste,
    Digni se ,buni i pusti
    Ranu da zaraste.

    Veneš ko trava
    Poslije kisele kiše,
    Srce lupa o tijelo,
    Priznajem nema te više.

    U halucinaciji snaga
    Moći se rađa,
    Ego ti raste
    I postaješ jača.
    Pobuna potlačenih
    Je pobuna jačih,
    Stisni šake i
    Pretvori slabost u moć!

    IZAC IJE

    Gdje je modernizacija
    Dok vlada globalizacija?
    Što je to napredak
    U položaju za vječni ustanak?
    Tko će me zaštititi
    Ako me želite pratiti?
    Ne želim vaše ordenje nositi
    Zar ne možete shvatiti?
    Gdje je to civilizacija
    Dok vlada modernizacija?
    Zar se nismo dovoljno mijenjali
    Dok smo se po ljestvici uspjeha penjali?!
    Ne možete sve globalizirati
    Niti nas monopolizirati
    Ako želite „vladati“
    Nama morate pripadati

    I JEDNA DUGA

    Stojim negdje gdje tjeskoba
    Ne dopire
    Kao magičan krug
    Čuva me od njih
    A opet n isam nevidljiva
    Crpe moje emocije
    Kao da me žele posjedovati
    Prodiru u dubinu moje podsvjesti
    Kako bi me modelirali
    Kritiziraju moje postojanje
    Objašnjenjem za moje dobro
    A ja želim da prestane
    To natjecanje slabijih i jačih
    Prekidam liniju manjeg otpora
    Nadajući se da neko slično lice
    Traži leđa za suradnju
    Pod uvjetom nepisanog pravila distance
    Koju nam je društvo nametnulo
    Ne,nisam odustala od
    Zbilje i mogućnosti postojanja
    U okvirima relativne ljubavi,
    Samo želim da se skine
    Barijera s privida da
    Postoji tolerancija onih
    Koji je polako guraju
    U Pandorinu kutiju
    Pod pojmom
    Nepodnošljivog i nesuvremenog,
    A mi percipiramo
    Nešto što bi kao trebali voljeti
    A možda i osvojiti…..

    Kada će prestati ta distribucija moći
    Da mogu bez straha
    Taknuti njihove
    Predmete obožavanja?
    Bez straha da sam dio
    Prividno moćnih?
    Gdje su polja koja su
    Izgorila da na njima
    Naraste nova trava?
    Da mogu tamo postaviti
    Svoje idole bez lica
    I svoje crkve bez zidova
    Moliti se uzaludnom
    Bez povratka u sjećanja na prošlost
    Ukrašenom nadom
    U neku budućnost
    Koja dolazi……Ma kad??!?!

    PJESMA

    Kako da napišem pjesmu
    Kad su riječi robovi
    Onoga što osjećam?
    Koliko ima istine u
    lažima koje su neizrecive?
    Kao kap po kap
    riječi su suvišne
    Ono što osjećam je krivnja
    Jer nema objašnjenja za druge
    Kao da sam ja uopće bitna.

    u biti….ne osjećam ništa.
    Nek samo pada
    Valjda će i one nestati-
    Riječi………….

    SMISLU
    Na najlakše pitanje
    Ja ne bih našla
    Odgovor
    Jer i najlakši
    Odgovor
    Vuče u još dublji
    Beznačaj.

    TIŠINA

    Nije koža to što me drži,
    Već lanci izabranih,
    Okrunjenih, privilegiranih.
    Nema zvuka koji ne para
    Njihove obruče
    Nema koraka koji
    Ne ostavljaju tragove na
    Njihovim prilazima.
    Rastrgani, pritisnuti,
    Uhvaćeni
    Tapkamo u tišini
    Njihove kreacije

    BROJ

    Rekao si da tučeš moju mamu
    Jer te nije slušala,
    A to se mora
    Jer ti si glava obitelji
    I tebe svi slušaju.
    Rekao je da me nije silovao
    Jer sam bila pijana i htjela sam TO
    A TO svaka želi.
    Rekao je da me nije uvrijedio
    Jer udarci ne povrijeđuju, samo bole
    A ja samo tražim
    Rekao je da sam ja kriva
    Jer to je ipak samo varanje
    A ja sam razlog
    Rekli su da sam samo proizvod
    I stavili moje lice na bilbord
    Jer govore da nemam misli i želje,
    A lice samo šuti
    Rekli su da tražim previše
    Jer je obitelj moj horizont i granica,
    A ja samo ganjam vjetrenjače.
    I sve to bez razloga.
    Rekle su da su borkinje
    Jer se bore za ljudska prava žena
    A zašto me mrze kad kažem da sam abortirala?
    Gdje je kraj horizontu
    Ljudske taštine i licemjerstva,
    Da tamo zapalim svijeću
    žrtvama naše civilizacije?!!!

    ZNALA SAM

    Saznala sam da
    Neki idu nebo,
    A neki u pakao
    Vidjela sam male RuČICE
    I poglede u negdje…
    Zamazala sam ogledala
    Da ne osjetim sunce
    Okrenula sam stranicu
    Da ne proČITAJU MOJU SUDBINU
    SAKRILA SAM SE
    OD POGLEDA I DODIRA
    LJUDI I ONIH
    KOJI TO NISU
    Ali zgrabili su me
    U zamku njihove svakodnevnice
    Očaja i dugog puta
    Gdje završiš
    sama…………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………….

    BROJ 5

    Počinjem se pretvarati
    U bolest
    Razvijam nove organizme
    Na ploči svoje egzistencije
    Kanalima osjetila
    Propuštam tihe podsjetnike
    Bez svijesti
    Da me ne uznemiruju
    A tek podsjete
    Trepnu i zgrabe
    Iz čemera očaja
    U čekanju
    Da me podsjete
    Da postoji opcija
    U razvijanju svojih iluzija
    Bez barijere nametnutog
    U dugoj magli zaborava,
    A nešto da sve ipak postoji

    Bez razloga

    Na nišanu
    Stojim prisiljena,
    Da pucam, palim, ubijam
    Za njihove ciljeve i ideale
    Da se borim, lutam, ranjavam
    Za društvenu slogu i boljitak
    Za nečiji profit i probitak
    Na nišanu meta
    Dvije male ruke i osmijeh djeteta
    Za njih rat iz razloga
    A mi smo opravdanje
    Za mene destrukcija, bol
    I neznanje….

    Klaonica

    Tiho tapkanje
    Pod reflektorima onih koji nadziru
    Strah
    Crveni tepih boli
    Na traci za umiranje
    Krv.
    Zvuk oštrih noževa
    Tupih od kože zgrčenih
    Bol.
    Red, rad i disciplina
    U krvavom košmaru
    Naše svakodnevnice
    S vašim dopuštenjem
    Na strah, krv i bol.
    I sve to ekskluzivno samo za vas!

    LANE

    Utihnule su grane
    Kroz buku napredka
    Povuklo se granje
    U napadu moćnijuh
    Oljuštila se kora
    Za nečiji proizvod,
    Za profit i
    Društveni razvoj
    Povukle su svoje izvore
    A mi smo digle brane
    Odvajanje u ime suradnje,
    A suradnja zbog prisole.
    Bez šuma, jeke i žamora
    Zbog lova, buke i umora.
    I lane otrči u šumu.

    ……………………………………..

    Ponekad se osjećaš kao posljedica slučajnog
    Posljedica koju
    Treba izbrisati
    Misliš da se namećeš samim postojanjem
    Pa ga opravdavaš
    A u istima tražiš
    Sklonište i smjer
    Koristiš njihove nusprodukte postojanja
    Jer misliš da je njihova opcija bolja
    Iz čistog razloga jer su to oni
    Sretneš drukčijeg
    Na odmaku vremena
    I formule egzistiranaj
    I osjećaš pripadanje i suradnju
    Znaš da je njegova solucija
    Iskreniji smjer i bijeg
    Ali samo privremeno
    Jer još stojiš na čeki i čekaš u položaju
    Za društveni sukob
    U vječnom trajanju…..

  22. Bojan Popić

    Ostavi me
    Ostavi me
    Il me pravi od neba
    Nek sjenka tvoja
    Zakloni mi tjelo
    Od mrznje sto przi.

    Ostavi me
    Il pravi me od magle
    nek cjelovi tvoji
    Speru sa me ljagu
    Sto zovu je covjecnost.

    Ostavi me
    Il pravi me od blata
    I zivota sto padose
    Da vratila bi me
    U okrilje noci.

    Ma ostavi me,
    Nek nemarne me ruke
    Napokon zakopaju,
    Odvec dugo trulim
    U ovoj raki.

    Samo me ostavi
    Da jedem sopstvene iznutrice
    U mom malom, ruzicastom
    Svijetu.

    Želim
    O želim štošta da te pitam, zasto opadaju prinosi pirinca i zašto
    jaglaci tako sijaju jako, zasto ne mogu da poletim i zasto mi brkovi
    ne rastu brze ako se istinski napregnem. I pitao bih, zaista, i jos
    milion stvari, ali necu da te zamaram sa svojim putevima,a nekad i ne
    znam kako. Zato pitam kako si, sta radis. Uvijek. Eto

    Govno
    Osjecam se kao,
    Miomiris se dize do nebesa,
    Bice da sam totalno blesav
    Jer mi je mnogi mrak besan.
    Um bijesan,
    Na ocima plijesan.
    Introspektiva, dijalozi sa jastukom,
    Zidovima, inventarom, podom,
    Ostajem bez daha
    Kao da sam pod preteskom vodom.
    Dan danas sve shvatam preozbiljno,
    Nisam nagradjen darom da sve prekrije
    Ruzmarin, snjegovi i sas,
    Beskrajno lose, lose bas.

    Noc
    Tiho, nek bujica rijeci
    Osjecaje ne prijeci
    Da isplivaju.
    Ulud kameno lice,
    Ispod sve te price
    Iskri zdenac gorcine
    Sto vrisku i bijesu brise ime
    Njezno, blago,
    Dok ne ostane samo ono
    Sto nekad bi drago,
    U vremenu kad je mladost,
    Glupost sto pravo joj je ime,
    Upravljase svime.

    Sumnja u svaku rijec zeli da nas razdvoji, salje pticu da nam sunce
    pokrije. Ne zelim da znas, ako si svjesna nece biti isto, krutost ce
    da se izgubi, procedure ce postati beskorisno, konci ce olabaviti.
    Noseni zivotom upadamo u brzinu, veca je od nas, od postojanja. Triput
    sam pogledao iza sebe, vidim samo sebe u magli, nastaloj od dima koji
    izvire iz moje rusevine. Niko ne zeli gresku, ljudi ih ostavljaju iza
    sebe, to je posteno, neki drugi ljudi placaju za njih, da bi imali
    svoje, svoje rodjene, da bi ih prigrlili i dijelili postelju sa njima,
    ljubav iz koje se radjaju nove, i tako u krug, onaj koji zatvara mastu
    u svku drugu celiju. Sjedim na grani, zemlja je tako daleko, sam sam
    sebi sicusan, nebitan, i njezno klizi jeza niz moje tijelo, voli me,
    pomaze mi da ostanem realan, da vidim, da ne odrastem. Nemam
    mogucnosti, ni izbora, ali niko ne zeli da zna da sam hodim pustim
    gradovima zelje. Prolazim kroz ljude, ne vide, ne osjete me,
    ostavljaju oziljke koje ne brise ni prostor, ni vrijeme, ni bezazlene
    lazi koje bi trebale pomoci. Sad sjedim u zadnjem redu, predaleko da
    bi cuo ili vidio bilo sta, ali nije ni bitno, odlucuje se samo o mojoj
    sudbini, svakako nemam nista s tim. Izvinjenja dolaze sa tuznim
    licima, snima se novi film milosrdja, kupuju se osmijesi sirocadi,
    dobro idu uz riblja jaja i sampanjac. Davim se, niko da pruzi ruku,
    nogu, preponu, jer svi su tu, neko sebicno naslanja ruke na tudja
    ramena, neko je oslonac. Zasto padaju pogledi ka zemlji, nakon pada
    glave nije vise bitno, dok padaju glave raduju se budale, ponos
    najvise boli jer oprost ne postoji.

    I dodje jednostavno trenutak kad covjek nema sta da kaze, okruzen
    morem tisine hvata se za svaki zvuk koji tupo odjekuje kroz odaje
    vjecnosti, pusten da vodi zivot nevezan za bilo kakvo bice, ili
    predmet. Zbog nedostatka zvukova ljudi izgubise sluh za tudju patnju,
    hodaju kao aveti zabavljeni zveckanjem i sustanjem, zvukovima bez
    prave snage, one zivotne. Ljudi sa istim zivotima se savrseno
    razumjese, gestovi im bjehu isti, od istog oca, i majke prirode, to ih
    je zblizavalo, i zblizavalo, dok ne postadose amorfna masa, jedno
    bice. Kad ponovo nastade zvuk, pod misterioznim okolnostima, samo
    visim silama znanim, svi su se izjasnjavali isto, u skladu sa
    prosloscu, i sa muklim zeljama, nasuprot zeljama da se opet ukine zvuk
    i da jedini nacin sporazumjevanja ostane tisina, ona licemjerna, sa
    zubima stisnutim u osmijeh. Probudise se titani i posijase zivot,
    bucni zivot koji je smetao ocima nenaviknutim na svjetlost tamne
    strane, i poce borba, nemusti jezici laznim osmjesima pokusase
    potopiti svijet, ali zivotvorna snaga dijece sprijeci ih da sve
    pretvore u prevaru i neznanje. Kojom stazom hodis, trnje i zvijezde su
    samo hologrami za one koji nikad nisu imali dovoljno, ali bo i rane su
    tako realne, dovode covjeka u iskusenje da uziva u patnji, iako
    posjeduje znanje o njenoj irealnosti. Prirodna selekcija je pala na
    ispitu, izabrani su samo glupi, sebicni i surovi, kolo melje one
    prostodusne, naivne i dobre, pravi hranu za tudju djecu, djecu koja su
    tudja sopstvenim roditeljima i sama sebi. Nikad se nismo pitali da li
    postoji drugi nacin, bolji za sve, da nam ne treba vjestacka svjetlost
    da bi nasli covjeka, da su svi slobodni, od sebe i drugih, i to ce nas
    stici, kad tad, zakucace na vrata i donijeti nam nase greske u crvenoj
    koverti, sa markicom na kojoj je slika nas samih ali bez svakodnevne,
    televizijske sminke.

    Teske rijeci prepolovise svijet,
    Djelici pakla ispali su nam iz dzepova,
    Ne zelimo krivicu sto tapse nas po ramenu.
    Zelje ljudi mijenjaju realnost,
    Pa zasto je tako crna,
    Valjda svi zelimo smrt i bijedu bliznjem.

    Praznina

    Rijeci spavaju praznine, ali ih ne popunjavaju, kroz njih duva hladan
    vazduh, materija svemira nestaje u dimu, slika na nebu mlijekom i
    nadama, zaspacu na 1000 godina, ne zelim da budim mrtve, nose tajnu
    zivota koja bi mi zabranila san, jedino sto preostaje. Svjetiljke sa
    neba salju signale, govore: “dodjite kod nas ima mjesta za sve i
    svakoga “, ali odmahujem glavom, previse opipljivo da bi bilo stvarno.
    Zelim mrak jer miris je sladak,, ljudi postaju jedno, a u kosnici
    nema matice, ni sarafa, ni temelja, samo tama. Ne postoji x i y u
    nasoj jednacini, samo agonija prezivljavanja, tezimo ovako bijedni i
    beznacajni, u beskonacnost, al izvija se nasa realnost pod koracima
    necega zovemo vrijeme, sto je oko nas, a jedino praznina ostaje kao
    cinjenica, praznina bez vibracija.

    Bojan Popić – Dugogodišnji apsolvent na Fakultetu za Saobraćaj i Komunikacije u
    Sarajevu. Strastveni poklonik umjetnosti sa naglaskom na sedmu i
    nauke, sa naglaskom na spekulativnu. Inače jako nekomunikativna i
    namrgođena osoba. Bavio se svim i svačim u životu, i dalje pokusava da
    nauči i radi što je više moguce stvari, i upozna što više različitih
    ljudi/kultura. Tragični pubertetlija zaglavljen u tijelu odraslog
    čovjeka.

  23. Marija Lisac

    TAJNA

    Tišina noći me doziva
    Gdje Anđeli bježe pred zoru
    Moja je vjera u mene kriva
    Za moj pad i moju slobodu
    Kada se jednom uhvatim gledajući netremice u hladnu vodu
    Koju pijem kao očaj- kao zadnji krik u suton
    Žalovanja i radovanja
    Pjevam pjesmu umrlima
    Da lakše prihvate Duh u njima
    Ne odlazim više na sprovode ljudi po autobusima
    Ne odlazim više nigdje gdje obitavaju lica
    Prazna i puna ulica
    Jednom će netko ugledati moju aureolu
    I reći da je tamna i da neću uskrsnuti odmah sada
    No i to je u redu jer imam vremena 1 sekundu
    Da zauvijek zaklopim oči
    Još jedna cigareta, još jedan nemir, još jedna tišina
    I sve je dobro i kako treba biti
    Da- to sam ja koja tamo počiva
    Možeš me vidjeti golim okom mikroskopa i povećala
    Na Nebeskom svodu zvijezda
    Dok zvijeri u meni bjesne
    I pljujem krv prosutim zubima vena
    Odat ću ti tajnu mali čovječe
    Tajnu moga postojanja
    Ali pazi što s njom činiš
    Jer namjenjena je dobru u svima
    Dođi- priđi bliže da te hipnotiziram
    Ja sam živa zmija
    U tijelu žene koja pati
    I kad legnem u postelju od trnja
    I moja duša će proplakati
    I tako Isus ispruži uvele ruke i reče:
    „Gledaj ovo je ljubav.“
    A ja vidjeh bolne rane
    Poljubim ga u obraz i rekoh:
    „Znam da su za me“
    To je Tajna Postojanja Svijeta
    Borba Dobra i Zla
    I kad nađeš Dobro
    Drži ga čvrsto
    Jer ono je pijesak
    Pod tvojim nogama
    A Zla se kloni
    Jer ono je stijenje
    Koje zavedene i umorne vodi da otpočinu
    Ne znajući da je to njihov zadnji počinak
    I to mi reče Isus:
    „Dobro je da ti srce krvari
    To znači da osjeća
    Kada je kameno i hladno
    Nikad ne vidi svjetlost svijeća.“
    A ja rekoh:
    „Znam- to je istina
    Jednom kad pođeš putem zla nema povratka
    Jer po pijesku se lako gazi
    No kroz stijenje se propada.“

    „LJUBAV“

    Kročim velikim vodama tvojim stopama
    Velika me usta ne čuju i ne gutaju
    Velike me uši ne vide i ne moraju
    Znam tko vidi iza zavjese ubojice
    Izrovana dnom ponovno snivam
    Sve će biti u redu ljubavi moja
    Sada kada te gledam
    I gledam…
    I gledam…
    Ništa ostalo nije važno do osjećaja te veličine
    Kojom me preplavljuje tvoja slika
    Kao da te dodirujem poljupcima
    Prema je ista oseka kao i plima

    Kročim velikim nebom tvojim stopama
    Volim te – govorim beskrajno u daljinu
    Znam da me čujes kroz eter i tminu
    Znam da me gledaš s druge strane oka
    Znam da me voliš onoliko koliko se nadam
    Obožavam te – ti dijete Božanskog lika

    Ti pali anđeo samoće
    Zašto si si odrezao krila
    Bio si premlad za pad
    I prevelik za svijet
    Ljubim te pred svima
    Moja ljubav je tiha
    Moja ljubav je najglasnija krinka
    Vrištim od boli za tobom
    I nalazim te u svakom sutonu i samnoći
    Vidim te u svakom licu Boga

    Samo je jedno pitanje ostalo
    Sada kad smo sami – na drugim obalama
    Da li bi se ikada zaljubio u mene
    Kada smo toliko odvojeni smrću
    I toliko otrovani životom
    Da li me voliš toliko
    Da bih umrla za te
    Bi li me pokopao u suzama
    Koje krase tvoje lice i oči
    Da li me voliš dječače Neba
    Onoliko koliko vidim svjetlost
    I onoliko koliko dišem
    Jednostavno dovoljno da smo skupa
    Iako nismo
    I nikad nećemo biti
    Ja i Ti

    „KAKO POSTATI BEZOSJEĆAJAN“
    Stisni svoju čašu čvrsto
    Da se staklo zarije pod kožu
    Neka krv poteče teško
    Ali suzu ne puštaj da boli
    Nemoj držati sve u sebi
    Diši…
    Jer i ribe bez zraka poplave
    Ne obaziri se na maske
    I sva njihova poslagana mjesta
    Neka tvoje oči budu laser
    Koji razara sva okrutna srca
    Progutaj sve žilete njihovih ljuski
    Neka jezici sikću u prazno
    Tvoje ruke ne mogu da grle
    Ono za što je sada kasno
    U osmijehu tamnom sve je uvijek preglasno
    Ali čistu svijetlost ne mogu da zgaze
    I nikad nemoj poći na obale
    Izgriženih kosti tuđih želja
    U tome svijetu samo su oštre stijene
    A odmora za tvoju dušu nema
    I kad te preplavi njihovo tkanje
    Od gušenja površine -prozirno do kraja
    Neka čvrste niti vežu mrežu
    Da se tvoja misao
    Sa dubinom spaja.

    „GLINA“
    Kažem sam sebi
    Da se ne bojim
    Ni svijetla ni smrti
    Ali vlak odlazi…odlazi…
    I ode
    A sati u njemu
    I prije i kasnije
    Blijede
    Volio bih da mogu
    Popiti vrijeme
    Izrezati prošlost na komade
    Da ne postoji više za mene
    Zakopati ju negdje
    A budućnost
    Nju oblikujem u glini
    Glina je meka i podatna
    Ali nismo svi vrsni kipari
    Bojim se svojih dijela
    Kad se glina osuši
    Stane
    Nema više povratka u meko
    Sve što preostaje
    Jest ponovno kidanje i rezanje na slijepo
    Ponovno kopanje i zakopavanje sati
    I prošlost više ne postoji
    Uništeno dobro djelo
    Ne može da se vrati
    A tko će mi reći ikad
    Što je dobro ili loše
    Da li da koristim krvav nož
    Ili da lijepim prljave komade
    U stare kože
    Kada ću znati
    Da je završeno
    Nešto uistinu vrijedno
    Čak i najtvrđa glina puca
    Ne mogu staviti na nju vječnost
    I tijelo već mlohavo ko’ tijesto
    Ne kisne do kraja
    Zaborav i senilnost me vreba
    Koliko ću još morati kopati
    Uništavati remek djela
    U mojoj glavi nastat će zbrka
    Nestat će ideja
    I kad moje kosti počnu da žive
    Svojim životom tihim i tvrdim
    Možda od njih neće ostati ništa
    Osim loših skulptura gnjeva
    I znat ću pred smrt
    Da ostavljam ponovo zakopanu prošlost
    Dragocijeno vrijeme u bisernim figurama
    A budućnost
    U raspadanju tijela
    I tada će svi reći
    Gledajući u moje kosti blijede
    Da-ovo je djelo za vječnost
    Al’ šteta što znamo
    Svačije su kosti od krede.

    Zovem se MARIJA LISAC.
    Rođena sam u RIJECI 10.05. 1983.
    Završila O.Š. PEHLIN i SALEZIJANSKU KLASIČNU GIMNAZIJU u RIJECI sa ODLIČNIM OCJENAMA.
    Trenutno VOLONTIRAM kao ODGAJATELJICA u UČENIČKOM DOMU „KVARNER“ u RIJECI.
    Po struci sam MAGISTRA EDUKACIJE ENGLESKOG JEZIKA i KNJIŽEVNOSTI i FILOZOFIJE.
    Moje omiljene aktivnosti su: GLEDANJE i SNIMANJE FILMOVA, PISANJE PJESAMA, PRIČA, SCENARIJA i KNJIGA, SLIKANJE, FOTOGRAFIRANJE i PJEVANJE.
    NAJVEĆI ŽIVOTNI SAN: POSTATI FILMSKI REDATELJ!

  24. Jana Gojanović Purger

    PESMA 1

    Iz ljubavi na prapočetku
    poljubiše nebo
    u plavi obraz.
    Postade Sunce.

    Veriše ga sa Zemljom.

    U sreći
    zaboravljene su zvezde
    na livadi prvoj.
    Sada
    na svima
    rastu Maslačci.

    PESMA 2

    Krošnje su
    oblaci
    kroz koje se vole
    Sunce i Zemlja.

    PESMA 3 – LET
    Zemlja –
    srce
    kuca u oblacima.

    Sunce –
    žuta ruka
    hraniteljka.

    Nebo –
    plava čaša
    beskrajna.

    Avtor:
    Jana Gojanović Purger
    Rodjena 24.09.1955 u Ljubljani. Završila gimnaziju u Beogradu. Diplomirala 1980 na Fakultetu za arhitekturu u Ljubljani. Radi kao urbanist. Živi u Kopru – Slovenija

  25. Jasmina Vinčić

    *
    Plućima plesala je grmljavina.
    Munja bila je crvena,
    još vatrenih boja, iza zatvorenih očiju.
    Tako je došla vjetrovito,
    prozračno, dižući zagušljivost
    asfalta.
    Kiša sa ne bijelim oblacima.

    *
    Tužne suze
    Teku
    Ispiru, operu li ikada?
    Kako je biti sam među tolikim ljudima
    Kako je lutati među njima
    Kako je gledati ih takve
    Kakve?
    Nikakve, snažne i polovične
    Kako biti?
    Kako zaboravimo živjeti?
    Koliko puta dnevno rodiš se sam
    u sebi,
    nov, cjelovit, čist ko suza
    Valovi u biću ispuzali su
    iz očiju, slani, prejaki
    Valovi

    *
    Ljubav je samo ljubav.
    Nije ona ničije obličje.
    Ničije ime.
    Ljubav se seli.
    Posuđuje ljude.
    Pronalazi mjesta.
    Nove načine kako bi se pokazala.
    Ljubav je živa.
    Dođe u jednom trenutku, na jedno
    mjesto.
    Kad ode,
    znaš što je pojavi se drugdje.
    Tako je sinoć sastavljao riječi
    i misli netko u tišini.
    Zašto se onda kaže
    ja sam ljubav…
    Jer jesi.
    Ljubav raste.
    Zato kažem
    Ljubav je samo ljubav
    Zatvoriš li je, poput vode
    naći će put. Dobar dio izlit će se
    iz tebe.
    Ljubav raste, zašto ju zatvarate.
    Zatvarate ju imenima, mjestima, osobama
    gdje ste se sreli.
    Ljubav je iskrena, zašto se okorištavate
    Tada boli.
    Boli u bol u dubinu za koju
    ni ne znaš da ju imaš.
    I tada je s tobom.
    Svijetli ti i čuva.
    Ljubav je odlučna
    To će pokazati neodlučnima,
    neće se ni snaći.
    Sve kako bi pokazala i to je lako.
    Ljubav je brza, ne čeka, dolazi, igra se,
    liječi, uči, čuva…
    ljubav zna što vam treba.
    Zna čime iznenaditi.
    Zahvaljujete li?
    Gleda vas iz svakog kutka
    Nije ono što ste vi mislili
    Ljubav je samo ljubav. Ljubav. Svačija.

    *
    Kada si primijetio
    paučinu, nit koja leti jesenjim danom.
    Kada si primijetio obojano lišće,
    ali čekaj malo ima i onog
    po kojem se ne da naslutiti-jesen.
    Sunce je sunce!
    Sve sjaji kad se ono otkrije.
    Pogledaj.
    Ovo nije obično doba.
    Ptice lete češće, ne mislim na
    Selice.
    Bubamare kao odnekud odjednom stvorene.
    Mušice, leteći mravi, pauci
    sve to vidljivo je suddenly.
    Zaista što se probudilo.
    Procvalo je što iz vremena
    u kojima smo bili.
    Kako je moguće?
    Mogućnost je ponovljiva.
    Što mi je dokaz? Trebam li ga?
    Ispred su krošnje. Blistave kao
    poslije kiše.
    Ovaj put okupane suncem, vjetrom
    u njima, samom prirodom što se
    odlučila ponovno igrati.
    I moj pogled, pozvan je njima.
    U nebo spušteno na Zemlju.
    Primijetio si.

    *
    Nisam ovo ja
    Ni itko drugi
    Ako možeš, budi tu
    uz mene.
    Ne gledaj me
    Ne govori o meni.
    To me ne zanima.
    Što mi možeš reći, a da već
    ne znam
    Mislim, sanjaš i pričaš
    samo o sebi.
    Jednom ćeš shvatiti.
    Čudno je zapravo to,
    kako nemaš što reći.
    Zaista neobično.
    Stvoreni od života, svjetla,
    vode, topline, ljubavi
    vjerujmo u to.
    Zar je to teško?

    ŠTO SE DOGODILO

    Reći ću ti ime, jednom
    ne previše glasno.
    U zlatno narančastom oblaku
    svijeća, svjetala, lampi
    svuda okolo razbacanih
    po redu.
    Razumjet ćeš odmah, dati
    znakove olakšanja. Sjesti.
    Na rub.
    Ispitivat ćeš me gluparije.
    Strpljivo ću odgovarati, čučnuti
    u razinu očiju.
    Tako ćemo razgovarati.
    Biti sretni, nasmijani iznutra i
    izvana.
    Ispunjeni.
    Ja ću pričekati, dok ti
    šaraš ime na bijeloj
    stranici, i zapravo se pitaš
    zašto baš na toj stranici moraš pisati, a ne
    kao kod svih.
    No dobro, pomireno, gotovo izvan
    ovog mjesta, sastavit ćeš
    slova, riječi i reći mi
    to je poruka.
    Bit će mi drago. Predrago.
    Kasnije ću je pročitati, ne jer sam
    bezobrazna.
    Nego
    Od radosti, svjetlećih,
    iskrećih očiju.
    Tebi neće biti jasno.
    Ali čut ćemo se,
    vidjet ćemo se opet.
    Stalno.
    Dotaknut ćemo
    se rukama
    preko njih do srca.
    Opet ćeš narasti do neba.
    Osmijeh će ostati na licu.
    I ljubav.
    Kruna.
    Kišnog dana,
    još malo pa ljetnog,
    kasno popodnevnog
    lijepog, smiješnog, pametnog
    neobičnog dana.
    To se dogodilo
    *
    Moje čudo od želja
    stoji u hodniku.
    Ne znam, ja to još.
    Čujem zvuk razgovora.
    Nagovara me, znatiželjno…
    neka pogledam prema kocki u
    kojoj se nalazi.
    Jesam.
    Tamo je čudo od želja.
    Dok ja postajem val na vodi,
    sve što stignem, taj tren.
    Jer ipak…
    Čudo od želja, živo je prkosno
    nasmijano.
    I ja bih se smijala.
    Ali neću, previše ga volim.
    Zanimaju me oči.
    Čudu od želja
    oči su vršak svijeće.
    Oči su iskre. Sve boje. Bljesak.
    Svijetlo.
    Sve što treba.

    *
    Netko, ne.
    Nego,
    Tko mi neće povjerovati;
    kad kažem ne znam kako dalje.
    Tko.
    Možda ni ja sama.
    Ha sigurno možda.
    U što nemam povjerenja.
    Zašto ga nedostaje.
    Vremena, katkada.
    Možda zapravo stalno.
    Ili vjeruješ ili ne.
    Kratko i jasno.
    Zašto neodlučnost.
    Tko je izmislio, njihovo značenje,
    značenje riječi.
    Tko je zarobio shvaćanje.
    Kaže se nitko.
    Mene zanima što?

    *
    Ocean tvojih očiju
    kupa me u svježini plavih zvijezda
    dok osjetila obamnjuje
    hladan zrak.
    Mirišeš na djetinjstvo
    Srce ti je kugla puna pahulja
    Koje lete naokolo
    s tisuću želja.
    Hodam u velikom balonu kroz sjenke padnutog oblaka
    s tobom dugom cestom,
    čini mi se nema nikog
    osim smijeha.
    Osim cigareta što bojaju beskraj.
    Laki koraci nas spajaju,
    duga leprša,
    a duša nema crne rupe na tijelu.
    Idila? Ovo nije idila!
    Još jedna pjesma!
    Jedan osjećaj!
    To je sjaj Nirvane
    Toplo ljetno sunce što se rađa u hladnoj krvi valova svjetlosti
    i mekoći mlake kišne pare.
    Ocean tvojih očiju…
    Mirišeš na djetinjstvo.
    Šalica čaja , tako su vrele ruke tetovirane žilama,
    nježne u svojoj bjelini.
    Opusti oslobodi
    budi što želiš… to znaš.
    Ti mirišeš
    na djetinjstvo.

    2.
    Sumrak u sobi spokojno pada
    na moj pogled odgovara tama
    prozirna i nečujna
    Sad je gotovo
    svjetlost je bljesnula
    na površini
    veseli se s prašinom, duginim iskrama
    Ringišpil vrti mojim tijelom
    slabost u rukama puzi lijeno
    padam.

    3.
    ONE LOVE

    Voljela bih da voliš
    tako jako
    gdje je srce
    tako jako
    beskrajno
    tako jako predano
    svim povjerenjem
    što daruješ
    snažno me dotiče,
    poput poljupca
    i smješka u isto vrijeme
    još uvijek.
    Hvala za novu dugu
    na zvjezdanoj stazi
    tako jako
    gdje je srce.voljela bih da voliš
    beskrajno.
    Potpuno.
    Kao da ležiš na vodi.
    Punoj cvijeća,
    dišeš…
    zrak boje trešnje
    što miriše na naranču
    i vaniliju
    tako jako.
    Bestjelesno.
    Neka med mijenja oblik
    baš svega
    osim očiju,
    puta snova koji vrti, pleše,
    svira, okreće, bubnja, provlači u neke
    druge stvarnosti
    tako, jako.
    Voliš! Proljeće je, gdje se pojaviš kreativni požar.
    Tako jako.
    Predano.
    Voli!

    4.
    I nekako daleko sam
    ja sebi.
    Sama sebi.
    I kosti se probijaju kroz
    kožu kao granje suncu…
    Čini se, sve su što imam.
    Sada!
    Odjeća moja visi, još uvijek
    golotinja mi mučnina,
    nije potrebno da me čuju
    čini mi se, ni ne mogu.
    Jesam li ja stranac?
    Savršeno nova na Zemlji.
    Jesam li ja glas što priča gluposti?
    Previše iskren i otvoren.
    Jesam li ja nerazumna misao?
    Samo neuobičajno izražavanje.
    Jesam li ja neprilagođena?
    Totalno drukčija od drugih.
    Obriši suze neće ti nedostajati,
    to je dar. Sve što
    mogu reći.

    5.
    Na prozoru visi mjesec
    sa zvijezdom.
    Iznad su
    dva srca
    veliko i malo
    sa strane ljubav
    napisana prstima ruku
    karta grada i pismo.
    Iza stakla
    balkon,
    nebo mirno
    kao plava na platnu.
    Mjesec se sprema iskočiti
    iznad zgrade
    veo od oblaka utišava
    sjaj njegov narančasti.
    stavio je šešir, krenuo je
    posvuda je!

    Jasmina Vinčić
    Kratki životopis
    Glavni osumnjičeni za spuštanje iz svemira su roditelji. Iz Kutine, mjesta početka života preselila sam sa 8 mjeseci u glavni grad i tako postala dijete zagrebačkog asfalta. U kojem od prvog koraka, riječi, osnovne, srednje škole i sada faksa radim sve.

  26. Jovanka Babić Jelovac

    Prijatelj

    Prijatelj
    je uvijek tu negdje,
    ne skriva se,
    ne traži izgovore,
    ne nudi opravdanja,
    ne spominje novac…

    Prijatelj
    je dragocjen,
    rijedak,
    veličanstven u svom dobrom srcu…

    Uvijek tu negdje
    ne traži ništa,
    a daje sebe…

    Okreni me životu

    Zagrljaj mi daj
    toliko željen i znan.
    Okreni me životu,
    dohvati ljepotu,
    ne misli na ono
    što nam nisu dali…

    Nisu znali što je život,
    nisu znali što je ljubav,
    a nama su krali sreću
    zato želim sada veću.

    Poljubac mi daj
    taj skriveni dar.
    Vrati malo sjaja
    od prethodnih znanih dana.

    Okreni me životu
    dohvati ljepotu…

    U što smo se pretvorili?

    Kad je trebalo u knjižnicu doći,
    u carstvo knjiga
    punih misli, tišine i poruke
    došli samo izabrani,
    zanesenjaci stihom
    koji ljubav izgovaraju…

    A onda kavana i pjesma
    u kojoj se izriče i stih
    iz knjige života jednog boema
    koji je želio da nam da dio sebe…

    Razdragana lica,
    a on nekako začuđen,
    pun opravdanja za one kojih ni ovdje nema…

    Iza toga dani samoće
    u kojima ga se sjetili tek poneki…

    Vječni sanjar, usamljenik,
    otplovio u svijet snova…

    Knjiga ostala kao zapis vremena
    naše otužnosti, naše otuđenosti,
    naše ljubavi koja to više nije…

    U što smo se pretvorili
    kad nismo čuli vapaj
    kojim nas prizivao,
    u pjesme stavljao,
    s nadom u bolje
    iščezao, otplovio…

    Izrasti slobodo

    Izrasti slobodo
    na licima naše mladosti
    i otkrij našoj djeci
    da sreća postoji.

    Naša je mladost bila bezbrižna,
    vesela,sretna, nesputana…
    Vjerovali smo da nikada
    nitko neće izrastati
    na suzama mrtvih očeva i djece…

    Izrasti slobodo slobodna
    i sretna zauvijek za sve
    i bijele i žute i crne
    i raširi svoja krila
    svijetom prepunim ljubavi.

    Jovanka Babić Jelovac, (Karlovac,1954.)profesorica i pjesnikinja. Završila Gimnaziju u Karlovcu i Filozofski fakultet u Zagrebu. Radila u srednjoj školi u Zagrebu kao profesor hrvatskog jezika i književnosti. Piše od gimnazijskih dana . Objavila zbirku pjesama,,S ljubavlju na usnama”(2008.),Društvo Karlovčana u Zagrebu objavilo njene pjesme u knjizi,,Zašto volim Karlovac”(2010.). Sudjelovala na domaćim i međunarodnim susretima pjesnika (Rijeka, Inđija ,Sarajevo, Niš, Derventa,…). Radovi objavljeni u raznim časopisima i zbornicima („Književno pero“ – Rijeka, „Jesenjin“ – Beograd, „Noć boema“ – Inđija , „Garavi sokak“ – Inđija, „Književna konekcija“ – Sarajevo,… Članica ,,Književnog kruga”Karlovac i HKD (Hrvatsko književno društvo). Pjesme su joj prevedene na francuski i engleski jezik. Piše recenzije i lektorira.

  27. Valentina Vukman Zelić

    1.
    I ja ću stati u red

    Reci da ovo nije istina.
    Da ovaj svijet zatvorenog uma
    ne odlazi u ekstremnom smjeru.
    Reci, iako s ove strane noći
    razaznajem samoću na mnogim licima,
    njenu oštricu u slijepim očima
    kao nadu svjetla, u napuštenim podrumima.
    Reci da krajnost postoji negdje u višim sferama,
    laži o mirnim morima, o savršenim mjestima.
    Oboji osamljenost crvenim bojama da ispuni naše živote,
    i laži, kako je ukusan osjećaj bitka,
    laži, da poznaješ granicu
    iznad koje se prostire pogled povrh velova
    što skrivaju ljepote nebeskih čudesa
    drugih dimenzija.
    Za one koji su otvoreni za njih.
    I ja ću stati u red.

    2.
    Na obodu kruga

    Moj otac i majka su mora,
    vino i snovi razonoda.
    U ponoć grli me nada,
    kroz modre oči neba
    jecaji sviću kao zora.
    Na čelu pokoja bora.

    I zakon. Ponešto se i mora.

    Ne pitaj što je ispravno, a što ne.
    Nikada to nisam znala.
    Ne očekuj da će itko razumjeti,
    potragu za izgubljenim obalama,
    ni pjesmu o pramenu budnog jutra,
    što nastala je u predvečerja razderana.

    Moj otac i majka su mora,
    ja rijeka sam u svojoj struji.
    Pjenušavi mlaz kapljica neznanja,
    nagovještaj svjetla u prorezu beskraja,
    zaigrana iskra početka i kraja.
    Na obodu kruga.

    3.
    Za nas bez osvrtanja

    Ponovi molitvu dječju zahvalnu
    upućenu anđelu mira.
    Za male ljude, velike svjetove,
    nas bez osvrtanja iz daljina.
    Oko hrama cinizma
    sakupi kolaže minuta,
    rasute kaplje šarenih sati.
    Da ih ne otpuhne zviždući vjetar
    prožet mirisom zrelih voćnjaka.
    Ukradi vrijeme što klatna prate,
    prelistaj listove duše,
    i još nešto, jako važno,
    ne zaboravi ponjeti zagrljaj.
    Prenesi ga mostom,
    možda se spoje
    vijekom razmaknute obale.

    4. Vi

    Kad odem, u tuđim cipelama
    broj većim, poklonjenim od srca,
    s krhotinama nade u džepu
    što sinoć ostavih je za danas,
    Vi ćete ostati tu.
    Pod koprenom vjerovanja,
    godinama, dok led ne smrzne
    osmjeh na uglovima usana
    osluškujući i osvrćući se,
    Vi će te ostati tu.
    Zatomivši moju odsutnost u pramenu tišine,
    zbog zadovoljstva ili radosti
    Vi će te ostati tu,
    sa šutnjom vlastitih misli
    čekati nagradu zaborava.

    5.
    Sve veliko je kad nemaš

    Sjenica,
    u sjeni prosijanog sunca.
    I pada, pada noć lišena zvijezda,
    bira utočište.
    Sve veliko je kad nemaš.
    Pijan nemaš ni svjedoke.
    O kako je lako potonuti.
    Utopiti se sam u sebi,
    kad sleđena lokva,
    podsjeća na more.

    6.
    Heraklitovska
    neponovljivost trenutka

    Vječno će kišiti riječi,
    zvijezde zbog želja padati,
    tišine iz daleka iskriti,
    svježinom zore mirisati.
    U buketima slane čipke
    otoci vječno će plutati,
    vremenom odvojeni trajati.
    Nebeske krijesnice
    nad njima, uvijek će blistati.
    I sutra, ulicom,
    vući će se lutajuća samoća,
    dan sporo odkliziti u zaborav,
    ples će posustati,
    ponestat će pokreta.

    Treptajem, zaustavi
    neponovljivost trenutka.
    Borama ga preboljevaš.

    7.
    Molitva za dječaka

    Ne dopusti buri da rasprši snove,
    ni jugu da otrgne nade.
    Ne dozvoli mudrosti,
    da zatoči igre prerano odraslog dječaka.
    Ne daj pogledu da pobjegne
    od glasa slomljene istine,
    ni srcu, da ga zazidaju
    u ledene zidove.
    Ispruži ruke daru poruke,
    na dlanovima da se bjelasa.
    Zagrli izlistane boje zore,
    one su molitva svih svitanja.

    8.
    Nezapisano

    Gadljive su nesavršenosti
    napuklih htijenja u egzilu,
    što spotiču se o kamen samotnik.
    Maslinikom nezapisane djedovine
    miriše zemlja, povija se korov,
    motike zvone.
    Zgrčen na stijeni bol.
    Krajolik bez vrijeska,
    iskrčen,
    vrišti na vrištini.

    9.
    Vjetrovi su uvijek mladi

    U izdanku proljeća,
    vjetrovi uvijek mladi
    vidarski brišu bore oranicama.
    Ruka, zaustavljena u nastojanju
    da okrene kormilo godina.
    Zagrljaj pogrbljene sjene
    oduzima snagu veličajnu.
    Kapetan pod jedrima oblaka,
    spokojno tone u san.

    10.
    Bez povoda

    Topi se asfalt od usijanja
    među betonskim blokovima,
    bez crvenih krovova,
    u gradovima neprevodivih imena.
    Staza pod čizmom bježi od trulog naslijeđa,
    prema zemljama neobilježenih granica.
    Zapakirana htijenja baci kroz prozore,
    bez povoda istok svjetlo porađa.

    11.
    Bez proljeća uživo

    Grad zgnječen olovnim jugom,
    korača kroz tišinu, anonimnu.
    Poput ljudi koji nemaju tajni,
    kao da se želi nepovratno izgubiti,
    u zvucima kaplji što ljube kamen
    i njegova stoljeća.
    Ulice u koje sam navraćala,
    u kojima sam u sjajna svitanja
    male svijetove otkrivala,
    smijući se spajaju se u zagrljaj vodene rijeke,
    u čijoj utrobi izgubih vlastiti trag.
    I nakon tisuću inkarnacija
    u kakve smo se ljude pretvorili?

    12.
    Beskućnici

    Obični ljudi, pod kratkotrajnim
    prosinačkim božanstvom
    što zapada niz obrub blijedog neba.
    Beskućnici na marginama.
    Licem u lice sačekuju sumrak
    pod ruševnim krovovima derutnih zgrada,
    u čijim zaprljanim staklima, zrcali se
    odsjaj mlakog svjetla mjesečeva srpa.
    Kao čaglji iz skloništa s dva oka u glavi,
    i zločinom za koji smo krivi,
    lutaju ulicama ponoći.
    Obični ljudi, van korica društva
    što u kazalištu ovog svijeta
    zauzimaju neobilježena mjesta.
    Beskućnici ne stoje pod barjacima,
    jer hodaju suprotnim stazama
    od onih koji obnavljaju svijet.

    13.
    Moći htjeti

    Treba moći osjetiti kišu na licu,
    razumjeti, šapat klasja u vjetru.
    Treba htjeti zagrliti bijele šume,
    osluhnuti, šuštanje mrzlih grana jele.
    Treba znati u trnju pronaći pupoljke,
    cvijetne vijesnike topline.
    Treba vjerovati sinjem galebu
    što nadljeće olujne njive.
    Treba htjeti, opstati.

    Valentina Vukman Zelić

    Rođena 1963. u Dubrovniku. Piše poeziju i kratku prozu. Poezija joj je prezentirana na više međunarodnih festivala i natječaja, nagrađivana i uvrštavana u zbornike. Članica je Matice Hrvatske i Udruge Spark iz Velike Gorice.
    Do danas objavila tri zbirke poezije:
    • Blago moje skrivene škrinje
    • Zatajena
    • Uglazbljeni koraci

  28. Aron Baretić

    Grad

    Ogromni, debeli oblaci
    nabrekli poput dojki rodilje
    kao da zarobili su grad
    natkrilivši ulice
    svojim moćnim,
    teškim sivilom.
    Oljuštena fasada zgrade,
    užegao smrad radničke kuhinje
    i neobrijane gubice
    kvartovskih muljatora.
    Kao prizor iz kakve
    jeftine kazališne predstave.
    Stajao je usred svega toga
    upijajući svaki detalj,
    čudeći se samom sebi,
    ne znajući više,
    zašto se uopće vratio.

    12. XI 2009. PLUTAJUĆI ISPOD LAGOSA

    Posljednji trzaj

    Otužne individue

    stajale su,

    praznog pogleda,

    upirući se o zid

    boje žabokrečine,

    išaran besmislenim grafitima,

    uz smrad

    ustajale mokraće,

    bljuvotine

    i jeftine cuge.

    Kao toliki

    prije njih,

    obilježavali su

    teritorij,

    mahnito se cereći,

    dajuči oduška

    svojoj lažnoj muškosti

    među sebi sličnima,

    patetičnim

    antijunacima

    gradske periferije.

    Posljednji bravado

    pred odlazak kući.

    PLUTAJUĆI IZNAD SAN JUANA, 13. IV 2010.

    Šapat uspomena

    Mutna,
    ljigava izmaglica,
    od smoga
    iznuren sumrak,
    što polako umire,
    na rubu
    tamo nekog,
    nepoznatog grada.
    U vremenu izgubljena,
    oronula zgrada,
    ispunjena
    šapatom uspomena,
    zabranjenim nadanjima
    i neodsanjanim snovima.
    Dok ustajalim zrakom,
    lebdjeli su
    izmiješani
    mirisi
    jeftinog seksa,
    zaboravljenog djetinjstva
    i uzalud potrošene mladosti,
    pronašli su ga
    u zapišanom kutu,
    s iglom u veni
    i tužnim osmijehom
    na mladom licu.

    ST. CROIX – GUAYANILLA, 9. VI 2010.

    Oči

    Čovjek s mnogo lica,
    lica s tisuću osmijeha,
    osmijesi bez duša,
    duše bez lica,
    što tisuću tajni skrivaju,
    oči što smiješe se
    i lažu,
    ali ni jednom
    licu ne pripadaju.

    PALIT, 4. VIII 2010.

    Umrlo more

    Drhturavo,
    isprano svitanje,
    bolesno blijedi,
    bezbojni,
    ispuhani oblaci,
    ulice vlažne
    od nekakve ljigave rosulje,
    što još više hladila je
    već promrzlu dušu.
    Sav izbezumljen,
    tumarao je
    usnulim gradom,
    spotičući se o vlastite misli,
    što sasvim nerazumno
    i nezainteresirano,
    obrušavale su se
    i razbijale
    o oštre sprudove
    i bivale nošene
    gustim,
    tamnim i ljepljivim valovima
    njegovog
    davno umrlog mora.

    RIJEKA, 24. IX 2010.

    Mama, ja sam …

    Tuga,
    bol,
    ljutnja,
    sve to,
    i nešto užasnije od svega toga,
    što me obuzima,
    pregolemo je,
    straši me,
    rastužuje do nepodnošljivosti,
    slama poput grančice.
    Sjedim pored tebe,
    promatram te,
    a ti kroz mene gledaš,
    kao da i ne vidiš me,
    kad i ne poznaješ me više.
    Sve ono što bila si,
    kao da u nekakvom
    gadnom,
    mutnom vrtlogu
    nestalo je.
    Od tebe
    samo prazna ljuštura
    ostala je.
    Gdje li si
    staričice moja,
    majčice,
    hoću li te ikad više sresti,
    hoćeš li ikad više,
    moje riječi
    „mama, ja sam …“
    odista čuti.

    RIJEKA, 29. IX 2010.

    (Ponovni) Prvi let

    U vlastitom nespokoju začahuren,
    poput larve crnog leptira
    u,
    još uvijek,
    neprobojnoj,
    ali već preuskoj,
    opni,
    što guši me,
    tresem se od straha,
    zbog prijašnjih neuspjeha
    i predstojećih izazova,
    kao pred (ponovni) prvi let,
    k novom,
    boljem,
    savršenijem ja.

    RIJEKA, 8. III 2011.

    Znaš li ti kamo ideš

    Ja znam gdje idem,
    zašto tamo idem,
    i kako ću tamo stići!
    Znaš li ti kamo ideš?
    Ili samo plutaš nošen plimom,
    pratiš masu,
    juriš za razularenom ruljom
    (istomišljenika),
    bez vlastitog stava
    ili mišljenja!?
    Čiji život,
    ti zapravo živiš,
    i da li uopće postojiš?
    Da li se sjećaš
    kad izgubio si sebe?
    Ili se nikad,
    istinski,
    nisi ni imao …

    AMBES (SUZAK) SIDRO, 14. V 2011.

    Zovem se Aron Baretić.Rođen sam 23.11.1965. u Rijeci.
    Kao nastavak obiteljske tradicije, odabrao sam pomoračko zanimanje.Tako da sam proveo zadnjih 20-ak godina po brodovima, od kojih 7 u svojstvu Zapovjednika (Kapetana Duge Plovidbe).

    Pjesme sam pisao još u 20-im godinama iako su to bile pjesme izuzetno drugačije od mojih sadašnjih.

    Objavio sam jednu zbirku pjesama “Ja kao ja”, srpanj 2011. Imam dovršenu drugu zbirku pjesama “Gotovo zaboravljena sjećanja” koju namjeravam objaviti u doslijedno vrijeme. Trenutno pripremam treću zbirku.

    Uz to, do sada, pjesme su mi objavljene:

    - na e-portalu “KNJIŽEVNOST.ORG” – http://www.knjizevnost.org/poezija-i-proza/547-aron-bareti-poezija

    - na e-portalu “SVIJET KULTURE – SVK MAGAZIN” – http://issuu.com/svkmagazin/docs/svk_magazin_03issuu?mode=embed&layout=http://skin.issuu.com/v/light/layout.xml&showFlipBtn=true

    - u Zborniku “Garavi Sokak 2010.” koji je u sklopu istoimene manifestacije bio predstavljen 18.9.2010. u Inđiji

    - u knjizi “ANTOLOGIJA XXI. STOLJEĆA – HRVATSKOG URBANOG PJESNIŠTVA”.

    - ušle su u izbor Hrvatskog Sabora Kulture (za 29. književne susrete), održane 18.9.2010. u Karlovcu.

    - u “DIOGEN PRO CULTURA” magazine – http://diogenplus.weebly.com/aron-bareti263.html

    - predstavljene (u mojoj odsutnosti) na 3. Festivalu Književnosti – Dani prijatelja knjige u Rijeci 05. i 06.11.2010.

    - predstavljene (u mojoj odsutnosti) na 4. Novosarajevskim književnim susretima – u Sarajevu 11.-13.11.2010.

    - na e-portalu “NOVA POETIKA” – http://novapoetika.webnode.com/poetski-radovi/aron%20bareti%C4%87/

    - u listu “Jesenjin” (broj 89) Književnog Kluba “Jesenjin” iz Beograda

    - u Zborniku “Noć Boema 2011.” koji je u sklopu istoimene manifestacije bio predstavljen 12.3.2011. u Inđiji

    - u Reviji za književnost “Vpogled” Zavoda za kulturu, sport I turizam iz Žaleca – http://www.kns.ba/s/index.php?option=com_content&task=view&id=937&Itemid=84

    - ušle su u izbor 5. Novosarajevskih književnim susretima – koji će biti održani u Sarajevu 4.- 6. Kolovoza 2011. – http://www.kns.ba/s/index.php?option=com_content&task=view&id=897&Itemid=61

    - u Zborniku “Garavi Sokak 2011.” koji će u sklopu istoimene manifestacije biti predstavljen 17.9.2010. u Inđiji

    Gostovao sam:

    - U Mostaru, u organizaciji Književnog Kluba Mostar, 26.2.2011.

    - Na Radiu Herceg-Bosne, uživo u emisiji “Svjetionik”, 27.2.2011.

    Član sam:

    - Književnog kluba „Miroslav – Mika Antić“ iz Inđije

    - Hrvatskog književnog društva iz Rijeke

    - Književnog Kluba Mostar (status prijatelja kluba)

    - Udruge “Jutro poezije” iz Zagreba

    - Međunarodnog udruženja pjesnika “Poetas del mundo”

  29. Zorislav Vidaković

    PREGRADIMO RIJEKU

    Putovi se lome i presijecaju
    pakost u nama vri,
    nedužni zbog nas jecaju,
    a isti su nam sn’i.

    Tek jedna velika stijena
    ne mogu ju srušiti sam
    ako ju srušimo skupa
    nestat’ će noćne more,
    pretvorit će se u san.

    Lijepi snovi su bolji
    ponekad od života.
    Znam obojica se pitamo!
    Nije li to sramota?

    Zajedno pregraditi rijeku
    da bude vode svima
    ili uporno čuvati obale
    i ginuti na njima.

    Pjesme su moje sjeme crne grude

    Pjesme su moje sjeme crne grude
    nošeno vjetrom sa obala Drave.
    One su sjene stoljetnoga mraka
    i nagovještaj nove zore plave.
    One su iskra sred olujne noći
    što uporno traži glavnju suhe luči,
    one su vrijeme koje će tek doći.
    One su izdisaj umirućeg sela
    i ritam koraka napučenog grada.
    One su sjeme krvlju natopljeno
    plod žuljavih ruku,
    čežnja ili nada.
    Pjesme su moje sjeme crne grude
    one su melem
    za umorne ljude.

    Možda i ja jednom napišem haiku stih

    Možda i ja jednom napišem haiku stih.
    U posljednje vrijeme češći je od svih!
    Opisat ću proljeće
    i ljepotu trešnjinog cvijeta,
    stavit ću u njega ljubav cijelog svijeta;
    Sve to složiti u tri stiha
    sa tri do osam slogova.
    Ubaciti u njih prijateljstvo
    sa svih netova i blogova,
    sa svih ulica i bulevara,
    i ove nove ljubavi ,
    i prijateljstva stara.
    Oslikati livadu najljepšeg cvijeća
    iz koje se miris proljeća širi!
    … Možda jednom napišem i haiku pjesmu!?
    …Možda kada jednoga dana
    neki europski politričar
    učini harakiri!!!

    STRAH U OČIMA

    Vidio sam strah
    u očima mlade žene.
    Ne hoteći
    ušao sam u vijuge njene.
    Taj nesiguran korak
    i krupan muškarac iza nje,
    sagnuta glava
    i pogled dolje,
    razbili su sve moje sn’e.
    Osvrtanje
    i nastojanje da ne pogriješi,
    i opet onaj krupan muškarac
    što se kroz stisnute zube smiješi.
    I moj strah,
    il’ nemoć
    vjerojatno mnogima znana,
    i vječita dilema
    u svima nama;
    Glumiti Robin Huda
    il’ Supermena,
    ili se praviti lud,
    zaboraviti što prije.
    Naposlijetku;
    Ona je njegova žena!?!?

    ZORISLAV VIDAKOVIĆ – Rođen u Brođancima 1949. godine, gdje je završio osnovnu školu. Srednju elektrotehničku školu završio u Osijeku kao i peti stupanj telekomunikacija. Živi u Osijeku. Član je društava pjesnika: «Antun Ivanošić» u Osijeku, «Sv. Mihovil Drenovci» i «KLD Rešetari».
    Piše od rane mladosti, tiskane su mu pjesme u 30 zbirki i zbornika. Izdao četiri samostalne zbirke pjesama: «Moj Osijek tone u noć», «Mačak Prkonjica» , «Tražeći istinu», «Šokački divani», DVD – «Pjesme su moje sjeme crne grude», CD – «Mačak Prkonjica» i CD Šokački divani.
    Na facebooku kao Zorislav Vidaković

  30. P u t n i č k i t r e n u t a k

    Ja putujem predjelima snova
    usidrenih u lukama svakodnevnice
    Oko putničkih mi nogu
    lepršaju proljetni leptiri sanjari
    Na vrhovima prsta nosim Anđele smijeha
    i Vile planinske na dlanovima
    Vjetrovi mi umivaju srce čarolijama sutona
    Brzaci svježinom miluju pogled Duše.

    K r o z v r i j e m e

    U predvečerju tišine
    koračam starim stazama
    Pred ogledalom isto lice
    u pogledu nove boje spoznaja
    Ostavih prošlost
    da sniva svoje snove
    u nekim novim haljinama boje bistrine
    Ostavih budućnost
    da se kreira radosnim mislima
    u postojanu sliku
    koja me na Putu dočekuje.
    Udišem sadašnjost
    napajam se njezinim nektrima
    urešenim jednim jedinim trenutkom
    koji upravo prolazi

    O s l o b o đ e n j e

    U kovčegu pretijesnom nemiri prošlosti
    Pred proljetnom bistrinom posustaju
    Stapaju se s bujicama bistrih potoka
    Putujući u modrinu tajanstvenog mora
    Da se dubini razumijevanja prepuste
    Da se u plavetnilu života opuste
    I ustupe mjesto zrakama podnevnog Sunca
    Razigranog u laticima tratinčice
    Raspjevanog u krošnji masline
    Okrunjene mudrošću starine
    Prelazim dlanom po tišini Mira
    Prosipam nježnost po odajama srca
    Zagrljena ljubavlju Majke
    Ušuškana uspavankom njezinih livada
    I pjesmom šuma iz toplih joj njedara

    U mojoj tišini snivaju pjesme

    U mojoj tišini snivaju pjesme
    Ljujaju se u meni neiskladane melodije
    Pleše mi tijelo na nepoznate ritmove
    dok zlatouste Vile proljetne
    miluju mi poglede zarobljene daljinama
    Čula moja zanosno zbore Mir
    izvori mi umivaju dane
    vjetrovi pjevaju uspavanke
    Bude me stranci
    drevni prijatelji iz dvorca zaborava
    Grlim im Dušu blagoslovom mirsnih livada
    i opojnim nektrom visina

    Č e k a j u ć i z o r u

    Utiskuješ mi Anđele u dlanove
    U oči mi uplićeš Svjetlo
    Odnosiš mi snove na cvijetne livade daljina
    Prosipaš po njima dugin spektar
    A ja te ne vidim u svojim potragama
    A ja te ne čujem u jeci grada
    Tek ponekad ti pošaljem tihi pozdrav srca
    Skriven u jutarnji pjev ptica
    I utonula u zaljuljani naslonjač svojih razmišljanja
    Kroz sutone iščekujem odgovor
    Tražim te u okrilju noćne tišine
    Prebirem pogledom po zvjezdanoj prašini
    Čekajući zoru da mi rasvjetli put k Tebi.

    S l u t nj a p r o lj e ć a

    Pjevaju prvi cvrkuti proljeća
    još pomalo okrunjeni lijenošću krajičaka zime
    U pogledu se bude svitanja dotaknuta vedrinom Sunca
    pod prstima nježni dodiri ljubavnika
    snivača u srcu
    isprepletenih u čarolijama zimskih snova.
    U mislima neredi
    tek probuđeni
    budnicom maštovih cvijetanja novih ciklusa
    U Duši stara žeđ
    za Istinom skrivenom u Izvoru postojanja

    U vječnoj potrazi za Svjetlom

    Tamo daleko na ljetnim livadama
    Cvatu suncokretova polja
    Razlamaju Svjetlost narandžastih snova
    Na rosnim laticama cvijeta
    Koji svoj život posvećuje okretanju izvoru Zivota
    U čipkanoj paučini srca
    Kroz iluziju Života putuje Čovjek
    Traži hladovitu sjenu
    Skriva se od zlatosjajne topline Nebesa
    I tek na trenutke zaviruje
    Na zelene visoravni nutrine
    Dotaknute nježnim milovanjem suncokreta
    Tiho raspjevanog
    S pozivom utkanim u raskoš vedrih latica
    U vječnoj potrazi za Svjetlom

    K r o z s n o v i đ e nj a d o v i đ e nj a

    Ponekad se pričini
    Kao maglovito snoviđenje
    Da su kiše isprale Sunce
    Da su zime zamrzle proljeća
    Mržnje čelikom oklopile Ljubav
    Ponekad se pričini
    Da su bajke ostale u
    Ranom toplom djetinjstvu
    Skrivene u dragom maminom glasu
    Opjevane u prvim uspavankama
    A onda se pobuni Svjetlost
    I Ljubavlju otapi maglovita snoviđenja i pričinjanja
    Pupoljci zaprkose zimi
    A proljetna zaljubljenost mržnji
    I bez prosinačkih božićnih čarolija
    Rodi se čudo oživjele bajke novog Života
    U srcu uspavanog Čovjeka.

    Ž u b o r i t u g e

    Prelijevam žubore tuge
    u kišnim kapima donešenim vjetrovima traganja
    iskušavam im boje i nabore
    prodirem im u srž
    pretačem ih u nisku naučenih zbivanja i posljedica
    iz kojih odabirem
    sjetne dodire čudesnih suznih plašteva
    zaostalih na marginama nepriznavanja
    istkanih mojim bježanjima
    sapletenih u divljim koracima
    na starim prašnjavim putevima
    daleko od neminovnog susreta
    spotaknutih na želji za razumijevanjem

    P u t u j e m

    U vječnoj oazi borova
    Na igličavom mekom tepihu
    Uz putokaze mahovina
    Ja putujem predjelima predaka
    Umećem stopala u njihove tragove
    Plačem njihovim suzama
    Smijem se njihovim smijehovima
    Prosipam rosu u vilinske plesove
    Osmijehom milujem lice patuljcima
    Ispod vječnog zvjezdanog Neba
    Sanjam snovite bajke
    Ovlaš dodirujem krila Anđela
    Pletem nebeske cvijetne vjenčiće
    Uplićem Svjetlo u pogled
    Stapam Zemlju i Nebo
    U neraskidivi stisak ljudskih ruku
    U topao zagrljaj prijatelja
    U strastven poljubac ljubavnika
    U rađanje vječnosti postojanja.

    B u d n a s a nj a m o v a j d a n

    Pozivam Anđele
    da mi zvjezdanom prašinom čudesa osvijetle Put
    Dozivam smijehove valovitih oceana
    da isprepletu osmijehe s ovim titrajem na uglu usana
    Tražim zvuk violine u tvojim riječima
    Da zapjevaju s mojim pjesmama
    I igram se igara putničkih
    I sanjam Sunce na trepavicama
    I kiše proljetne kako mi ispiru vrijeme s obraza.
    Suncokretovo srce u meni
    Okreće pogled ka visinama
    Uzimam na dlanove paletu duginih boja
    Preslikavam sivilo ljudske tuge
    I opet smiješim se
    Daljini bliskog Bića
    Blizini svih daljina
    Radostima dotaknutih tuga
    Smiraju divljih nemira
    I opet igram se
    Plešem u krošnjama pradavnih maslinika
    Umivam se bisernom rosom hrastova
    Budna sanjam ovaj dan.

    S a n

    U kovitlavom vrtlogu pitanja
    Nestrpljivo iščekujući odgovore
    Usnuh svoj odraz u zrcalu postojanja
    Usnuh svoju tugu u sjetnim očima
    Začuđena niskom mudrosti
    Na svjetlucavom licu žene iz zrcala
    Gledah joj sijede vlasi
    Gledah joj snažan lik
    I uptah se nostalgično
    Zašto sebe u njoj ne prepoznajem

    P o g l e d k r o z t a m u

    Kišilo je
    na obroncima života
    tiskale su se kapi
    u svakodnevnicama
    olujno je grmljelo
    u sitne noćne sate
    zaplitale su se misli
    u gustu paučinu
    korov je opkolio srce
    vrtjeli su se vihori
    poharale su oluje
    podrhtavalo je tlo
    vulkani su rigali
    A tamo iznad oblaka
    na samom vrhu Duše
    Sunce je toplo pjevalo
    Pjesmu Svjetlosti

    J o š j e d n a s k a l i n a

    Oštri trag tuge
    Kao lopov iza ugla
    Neočekivan i pod krinkom prijatelja
    Propara mi iluziju spoznaje
    I opet i iznova
    vraća se moja Rijeka
    svom malenom Izvoru
    u kojem se rađa i tok i ušće
    I opet i iznova
    poželjeh se popeti
    na vrhunce planinske
    nekom novom stazom
    da upoznam još jedno planinsko lice
    I opet i iznova
    spustih se na obale mora mojih emocija
    prebirući po njihovoj glazbi
    prateći slijed njihovih plima i oseka
    južina i bura
    u potrazi za bonacom
    i igrom sunčevog svjetla na ogledalu srca
    Zastajem, promatram, promišljam,
    a dubina me morska poziva
    da joj svijetove raznolikosti dotaknem
    Pogledam srce u nutrini
    zavirim u mir Putnika
    Spoznajem
    Sve bijaše samo veličanstvena kreacija
    mojih umovanja.

    U m i r u l i t o A n đ e l i

    U očima zaboravljene dvije suze
    Spotiču se na
    Naplavinama sjećanja
    U podnožju srca
    Skutrio se strah od vrhunaca
    Umiru li to Anđeli
    Na vrhovima mojih prstiju
    Dok ih strahom od sebe
    U bespuća nebeska guram
    Rominjaju li
    Žubore li
    Njihove trube
    Pjevaju li im harfe
    nečujne budnice
    Koje ne dopiru do preplašenih srca
    Gubi li se nit spajanja s onostranim Svijetovima
    Kada se kukavičlukom zamrzne Potraga
    Kada se neodlučnošću zasjeni Svjetlost
    I uroni u ponore svakodnevne tame

    S n e ne č e ž nj e

    Usnuh noćas
    Svu raskoš nebeskih boja
    Kako nježno dodiruju
    Most između Svijetova.
    Usnuh
    I modrozelenu rijeku
    U koju zalutaše
    Crveni koraljni otoci.
    I Duša opet osjeti
    Buđenje tihe Radosti.
    Probudih se
    Tek na trenutak
    Tek da Osmijehom razvedrim oblake
    Tek da na dlanovima osjetim Sunce
    Tek da mi kroz oškrinuti prozor snova
    Vjetar pomiluje lice

    U n a m a s n i v a r a nj i v s v i j e t

    Kao uzburkano more
    s tisuću prepoznatih valova
    tražiš zanesenu izgubljenost
    odlutalih moreplovaca
    prepuštenih samoći morskih mijena
    i nestale gusare opijene otetim zlatnicima
    s mirisom ruma na znojnim licima
    zaokupljenih slavljenjem uništavanja.
    Kao zanjihana tišina običnog jutra
    dotičeš mi čežnju vrhovima
    naslućenih gibanja
    u izlizanoj borbi između ega i srca
    između odbijanja
    i radoznale
    pomalo dječje znatiželje
    koja nas poput neodvojive sjene
    tjera u traganje za njezinim nestajanjem
    Kao ranjivost svih rastanaka
    titravo se skrivamo
    ispod nerazmršenih konaca prošlosti
    i straha od neispunjene nutrine
    skrivene od svih susreta
    pomno čuvane od simpatičnih neznanaca
    ispod čijih pogleda
    pokušamao pronaći toplinu vjekovnih
    jedinstvenih stapanja.

    O c e a n R a d o s t i

    Smiješi mi se osmijeh
    iz razigranog leta leptira
    Pjevaju mi krošnje
    stoljetnih hrastova
    čuvara sjećanja
    Dodiruje me Duša
    osmijehom cvijetnih polja
    mirisima smijehova
    Plešu mi stopala
    u ritmu radosti
    usplamtljelih ognjeva
    O, smiješe mi se pogledi
    začarani čarolijom čuđenja.

    U m e n i

    Drhti mi nemirno tijelo
    od gromoglasnih povika Duše
    Kovitlaju se vjetrovi
    pozvani na unutarnju oluju Buđenja
    Bjesni mi samoća
    zatvorena u hridine nesuočavanja
    Boji se ovaj kukavički strah
    u venama nespokojnim
    Divlja priroda vučice samotnjakinje
    bježi od čopora u spiljsku skrovitost
    Otrgnuta iz krda
    u tišini pregledavam
    unutrašnjost svojih promišljanja
    u samoći dotičem njihovu zbilju
    Bježim od zbrke u srcu
    smiješeći se rijeci maskiranih prolaznika
    dok u meni sve lome žrvnjevi pradavnih mlinica.
    Na trenutak dozvoljavam bistrini suza
    da poteku niz nasmiješene obraze
    dotaknute zapisima sjećanja
    Vidam rane
    melemom mekoće razumijevanja
    Promatram mijenu godišnjih doba
    kroz raskošnu paletu emocija
    Pokušavam uhvatiti
    izmičuću nit mudrosti prihvaćanja

    Z a lj u b lj e n a

    Zaljubljena u odsjaj stabla
    na mreškavom zrcalu rijeke
    tražim Vilu u sebi
    Dotičem kratke pramenove kose
    pred ogledalom travanjske bistrine
    iščekujući dugokosu zlatokosu
    da se pojavi
    kroz zamagljeno isparavanje
    nestalih očekivanja.
    Podižem pogled potrage u vedrinu dana
    očekujući susret neočekivan
    od mene skriven
    Koračam po lahoru krila
    tek probuđenih proljetnih vjetrova
    tražeći zvuk zvonoliki Vilinskog plesa.
    Zaljubljena u odsjaj nutrine
    tražim Anđela zlatokosog u praskozornim lutanjima
    Dotičem blago ramena u rumenim sutonima dana
    istražujući pretpostavku zagrljaja
    Lomim okove tiho ječećih vapaja besmisla
    osmijehom gorskih stijena
    Zaljubljena u rasplesanu Vilu
    iz stiha izvorske kapi rođenu
    smiješim se.

    P o s t a n i m o Lj u b a v

    Dotakni mi korake prozračnošću tvojih misli
    zatitraj osmijehom ovo srce treperavo
    u pogled mi dodaj mjesečev trag
    i toplu zraku sjajnog Sunca.
    Okupaj me u pjenušavim brzacima
    poleti mojim snovima
    oboji mi srce slobodom,
    zrak koji dišem proljećem
    umetnutim u buketić godišnjih doba.
    Podigni mi ruke, gore do duge
    još dalje, do vječnosti u kojoj mi se smiješiš
    Zapleši sa mnom na akorde Anđeoskih melodija
    Postanimo plesni korak tek zaljubljenog para,
    postanimo Ljubav.

    P o v r a t a k

    Ugasiše se Svjetla pozornice
    Noć ustupi mjesto Danu
    Predstava Životu.
    Odavno isčeznu zima iz mojih prstiju
    I proljeće se razigra u sjaju oka
    Opet se vratih svojim unutarnjim Svjetlima
    Razigrah se s vječnim vjetrovima novih potraga
    Zažuborih u raspršenim kapima slapa.
    Na vrata mi ranim jutrom zakuca
    tihi glas još snenog pjesnika
    s olovkom u ruci
    i riječima zahvale u srcu

    Ja sam Ozrenka Kamber, objavljujem zbirke svojih misli na blogu Svjetlo Istine već nekoliko godina pod pseudonimom Vivias.Rođena sam 1.8.1966.godine u Zadru gdje trenutno i živim i radim.Pišem oduvijek ili mi se tako čini :) Ne znam čak ni da li je to poezija, znam da iziđe iz mene u trenutcima unutarnje tišine. Iako se čitačima čini da su ljubavne tematike, često sam se svojim stihovima obraćala i opisivala ljubav prema Božanskom i nevidljivom nam svijetu posebnih Bića…Vilama i Anđelima, ali i Zemlji i Delfinima itddddd.U vrijeme tuge stih je bio moja suza, u vrijeme radosti bio je moja radost, uvijek je ples moje istraživačke Duše.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

You may use these HTML tags and attributes: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>